Formirano Narodno vijeće SHS

Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, (najčešće samo Narodno vijeće SHS) bilo je političko tijelo Slovenaca, Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj. Osnovano je 5. oktobra 1918. u Zagrebu. Bilo je sastavljeno od oporbenih političara iz Banske Hrvatske i prethodno ustrojenih narodnih organizacija za područje Dalmacije, Istre i Hrvatskog primorja, te Narodnoga sveta za Sloveniju. Poslije se Vijeću priključila i vladajuća hrvatsko-srpska koalicija. Vijeće je, podržavajući uređenje nezavisne države Južnih Slavena, odbacilo manifest cara Karla koji je nudio mogućnost preustroja monarhije u saveznu državu. Dana 19. oktobra 1918. Vijeće je preuzelo cjelokupnu vlast proglasivši se jedinim čimbenikom koji može voditi državnopravnu politiku, a nakon raskida svih odnosa s Austro-Ugarskom, 29. oktobra 1918. Hrvatski sabor prenio je svu vlast na Vijeće, koje je vodilo Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.

Vijeće je brojalo je 80 članova, od kojih je iz Bosne i Hercegovine bilo 18, uz dodatnih pet imenovanih iz sastava raspuštenog Bosanskog sabora. Središnji odbor činilo je 36 članova, od kojih šest iz Bosne i Hercegovine s dva zamjenika, bez muslimanskih predstavnika. Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovonu s Glavnim odborom od 25 članova i Predsjedništvom od pet članova formirano je 20. oktobra 1918. godine, s poslanicima iz sva tri naroda. Do 1. novembra 1918. godine ustrojene su oružane snage i policija, te okružni, kotarski i seoski odbori, a Austro-Ugarska monarhija je istog dana predala vlast ovom vijeću činom odstupanja namjesnika Sarkotića s funkcije.

3. novembra 1918. godine imenovana je prva narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu, sa 10 članova, u kojoj su predsjednik i pet ministara (ili povjerenika) bili Srbi, tri Hrvata i jedan Musliman. Predsjednik Vlade bio je Atanasije Šola. Kroz historiju Bosne i Hercegovine susrećemo se s brojnim predstavničkim tijelima od državnog značaja koja su se razlikovala prema tome da li je Bosna bila srednjovjekovna država, da li je imala pokrajinski/zemaljski značaj kao dio većih država ili je uživala status pune samostalnosti i nezavisnosti. Od 1914. godine izostala je institucionalna djelatnost Bosanskog sabora kao legitimnog predstavnika u odlučivanju o budućem statusu Bosne i Hercegovine, o čemu su postojala različita mišljenja, od onih o ostvarenju autonomnog položaja Bosne i Hercegovine u okviru Ugarske, preko ujedinjenja s Hrvatskom do prihvatanja rješenja sadržanih u Majskoj i Krfskoj deklaraciji. Nakon Prvog svjetskog rata i poraza Austro-Ugarske monarhije, 1. decembra 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) u koju je ušla i Bosna i Hercegovina.

Tokom procesa ujedinjenja, u Zagrebu je, 2. i 3. marta 1918. godine, na inicijativu Jugoslavenskog kluba, donesena Rezolucija o ujedinjenju jugoslavenskih naroda koji su bili u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Ovom skupu prisustvovali su i predstavnici Bosne i Hercegovine. Tada je predloženo osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) sa sjedištem u Zagrebu u kojem bi bile predstavljene političke stranke i nacionalne organizacije južnoslavenskih naroda iz Austro-Ugarske monarhije.