Naziv Bosanskog jezika

Naziv bosanskog jezika u književnim i historijskim izvorima

Bošnjaci svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), i u Bosni i Hercegovini i izvan nje, o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i Hercegovinu i druge krajeve.

Slijede neka svjedočanstva, argumenti, činjenici i primjeri:

• Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. stoljeća stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri vijeka osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći, alhamijado-literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na prostorima Bosne i Hercegovine je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo “bosanskim” kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo su se u prepiskama s Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i “begovo pismo” ili “begovica”, a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korijenima ćirilične tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna, ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D. Bajezidagića (umro 1566/1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/1677), A. Rizvanbegovića-Stočevića (1839-1903), H. Rizvanbegovićeve (1845-1890).
• Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci – morali su da poznaju te jezike. Međutim, ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.
• Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.
• Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i rođenu u heretičkoj zabludi, nazvanu bosanskim jezikom Djevena”.
• U notarskim knjigama grada Ancone u Italiji iz 1453. zabilježeno je da su bila dvojica braće iz Bosne, koja su tamo obavljala neki posao, za koje se kaže da im je prevodilac bio neki čovjek koji poznaje njihov “bosanski jezik”.
• Ninski biskup u Peri pisao je 1581. fra J. Arsenigu “bosanskim jezikom”.
• U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, početak 17. stoljeća) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.
• Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. stoljeća naovamo: Matija Divković: “Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja”; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Antun Knežević itd.
• Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
• Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. stoljeća, u poglavlju “jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda” svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: “Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju”. Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.
• Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575 – Rim 1650), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom “Ritualu rimskom” (Rim, 1640) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).
• Isusovac Jakov Mikalja (1601–1654) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649. kaže “da ima puno načina govora ali svakako je bosanski jezik najljepši pa zato svi ilirski (južnoslavenski) pisci bi trebali nastojati da njime pišu”.
• Dubrovački dramatičar Đono (Junije) Palmotić, pisac iz prve polovine 17. stoljeća, odlučuje se za “govor susjednih Bošnjaka”.
• Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704–1760) autor “Razgovora ugodnog naroda slovinskoga”, snažno afirmiše štokavštinu; svoju je “Korabljicu” “prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića” u “jezik bosanski”.
• Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i pisac Matija Antun Reljković (1732-1798).
• Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova Grammatica della lingua illirica, u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji), Ivan Popović (kome je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni formiraju jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850.
• Alberto Fortis (1741–1803); 1774. u Veneciji u djelu “Viaggio in Dalmazia” objavio i u originalu i prevodu na italijanski – znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu – jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.
• Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšićanina (1780), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.
• Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Garličić (župnik u Đakovu, 1707) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma “u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog”).
• Prema svjedočenju Matije Mažuranića (Pogled u Bosnu učinjen 1839–1840, Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako “dobro znade turski, arapski i arnautski”, ne voli da neko pred njim govori turski i ističe “da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu”. U Putopisu se kaže da se u Bosni “eglendiše Bošnjački”.
• Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac s arapskog (“Kasidei burdei bosnevi”, Stolac, 1849).
• Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku.
• Bosanski biskup Vujičić još je 1881. ovaj jezik zvao bosanskim, a franjevci su 1894. godine odgovarali Mih. Politu da ne govore srpski nego bosanski.
• Hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: “Razumi me, čoječe, bosanski ti govorim”.
• Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu, jest Mustafa Rakim (1868. objavio je u Istanbulu djelo Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.
• Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svog Ilmihala (Sehletul vusul, Sarajevo, 1875; jedna od prvih knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni i Hercegovini) direktno upućuje na bosanski jezik, koji zove “babin jezik” te “lugat bosnevi” (bosanski jezik), stihovima: “Prez šubhe (sumnje) je babin jezik najlašni, svako njime vama vikom besidi. Slatka braćo Bošnjaci, hak (istinu) vam Omer govori”.
• Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole nepotpisanog autora Frane Vuletića prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine štampala ju je 1890. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim što od 1908. nosi naziv Gramatika srpsko-hrvatskog jezika.
• Salih Gašović, rodom Nikšićanin, autor je Mevluda (Časni mevlud na bosanski jezik, Sarajevo, 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Čelebije), za čiji nastanak kaže: “Moliše me kolašinski prviši: Mevlud nami daj bosanski napiši.”
• Ibrahim Edhem Berbić štampao je Bosansko-turski učitelj (1893. u Istanbulu), Ibrahim Seljubac (1900) “Novu bosansku elifnicu”, a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).
• Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu “Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik)”. Iste godine u Sarajevu izlazi “Tedžvidi edaijjei bosnevi” Ibrahima Saliha Puške.
• 1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića Bergivija, koje je uredništvo “Tarika” prevelo na bosanski jezik, “radi općenite koristi”.
• Arif Sarajlija (Brkanić) također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Čelebije, (“Terdžuman mevludski na jezik bosanski”, Istanbul, 1909).
• Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović na jednoj sjednici 1895. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao “da mi ovdje nismo u Beču niti Grazu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo”.
• U doba austro-ugarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvatajući ime srpskohrvatski jezik (forsirao ga je baron Burijan, čime je napustio Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika ustranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1. 1. 1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik – kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23. 1. 1879. na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva “bosanski zemaljski jezik”. No, u provizornom poslovniku za organe vlasti u Bosni i Hercegovini od 16. februara 1879. već je upotrijebljena oznaka “srpsko-hrvatski jezik”. Naredbom Zemaljske vlade od 4. 10. 1907. određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati ‘srpsko-hrvatski jezik'”.
• Prvi štampani kalendar “Mali tursko-bosanski rječnik” (Bitolj, 1912) što ga je sastavio Ahmed Kulender.