Povelja bosanskog bana Kulina napisana je 29. augusta 1189. na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ona je najstariji dosad pronađeni dokument na domaćem jeziku kod svih Južnih Slavena i jedan od najvažnijih dokumenata u historiji bosanskog srednjovjekovlja. Povelja je i najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne Bosne.

Prema povelji, bosanski ban Kulin obećava knezu Krvašu i svim Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovine širom svoje zemlje. Povelju je napisao Kulinov dijak (pisar) Radoje.

Historija

Prvi koji je povelju iznio u javnost bio je Jeremija Gagić, bivši ruski konzul u Dubrovniku, koji je tvrdio da je sačuvao dokument 1817. Kasnije se saznalo da je dokument bio u Dubrovačkom arhivu do oko 1832, kada ju je prepisao Đorđe Nikolajević i objavio u Monumenta Serbica. Nikolajeviću je 1832. povjereno prepisivanje ćiriličnih rukopisa iz Dubrovačkog arhiva za naučnu publikaciju,[12] ali je on ukrao povelju, zajedno s drugim rukopisima, kao što su povelja bosanskog bana Mateja Ninoslava iz 1249, povelja srpskog kralja Stefana Uroša i župana Radoslava iz 1254, pisma Stefana Uroša I iz 1265. i pisma kralja Tvrtka I iz 1385. Gagić je pribavio povelju koju je Nikolajević ukrao i prodao ili poklonio Akademiji nauka u Sankt Peterburgu, gdje se čuva danas. Dubrovački arhiv čuva još dva primjerka povelje.

Važnost dokumenta

Povelja Kulina bana prvi je poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i dokument izdan od jednog bosanskog vladara vladaru, knezu, druge države.

Povelja sadrži sve osobine bosanske redakcije staroslavenskog pisma, po kojima se razlikuje od srpske i hrvatske redakcije. Glavni razlog je način obilježavanja “je” i “ja”, upotreba slova đerv, obilježavanja glasa “ć” slovom “k”, nepostojanje distinkcije između grupa s palatalnim i nepalatalnim suglasnikom.

Njena važnost ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja “rodni list” bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz okolnih zemalja. Neki su uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije mada na njenom početku jasno stoji odrednica “(banь) bosьnьski”. Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose s Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz sljedeća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i s drugim državama. Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jest postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu.

Prijevod

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

109 Čitanja
Djeljenje:

Povezane Objave

Ništa nije pronađeno! Jeste li spremni objaviti svoj prvi ćlanak? Započnite ovdje.

Prikaži komentare (0)
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *