Adil Bešić

Adil Bešić, sin Adema i Adile, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije. Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. juna 1991, s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO “Vrsta”. Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka 28. novembra 1992, kao komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne bbr. u rejonu Grabeža. Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora ARBiH.

BEŠIĆI

​Adil Bešić dobio je ime po majci Adili koja je umrla osam dana nakon poroda. Odrastao je uz pomajku Bahriju i oca Adema. Imao je tri brata: Nihada (1963), Ilijaza (1965) i Izeta (1973). Porodica Bešić vodi porijeklo iz Kozarca, drevnog bosanskog grada, koji je u srednjem vijeku bio središte Sanske Župe kojom su do dolaska Osmanlija naizmjenično upravljali bosanski i ugarski kraljevi. U Kozarcu su rođeni djedovi Adila Bešića. Djed po ocu, Salih, bio je hodža, a otac njegove pomajke Mehmedalija Fazlić bio je partizan, koji je poginuo od fašističke mine na prostoru između Kozarca i Banje Luke. Iako je historijat porodice Bešić vezan za Kozarac, porodica Adila Bešića 1966. godine seli u obližnji Prijedor gdje on završava osnovnu školu. Kako u Prijedoru nije imao stalni posao, otac je radio kao vodoinstalater u Zagrebu, a Adilova pomajka Bahrija brinula je o djeci. Svi su bili odlični učenici. Za razliku od braće koji su nastavili civilno školovanje i kasnije studije, Adil se odlučio za vojnu karijeru. Kao četrnaestogodišnjak 1978. godine odlazi u Zagreb gdje upisuje Vojnu gimnaziju, a poslije toga i Vojnu akademiju kopnene vojske. Prve dvije godine studira u Sarajevu, a druge dvije u Beogradu, gdje je i diplomirao. Službovao je u Tolminu (Slovenija) kao oficir JNA. Kao perspektivni oficir JNA završava kurs za izviđačke jedinice JNA i radi kao obavještajac na državnoj granici na tromeđi između tadašnje Jugoslavije, Austrije i Italije. Aktivno se bavio skijanjem, košarkom, trenirao karate i govorio engleski i njemački jezik. Često je dolazio u svoj Prijedor. “Njega je voljelo i staro i mlado. Ovdje u Prijedoru su ga voljela sva djeca i komšije – ko kad je imao lijepo ponašanje i lijepu riječ za svakoga…” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka) “On je bio miran čovjek, staložen, čini mi se da se nije znao ni naljutiti. Sjećam se kako se igrao s mojom djecom kad bi dolazio kod mene. Imao je takve ljudske osobine da je djelovao kao majka. Prema djeci je imao majčinski odnos. Inače kod pravih vojnika postoje dvije ličnosti – ona vojnička profesionalna i ona ljudska koja je kod njega bila dominantna. Imao je čini mi se sve one lijepe ljudske osobine koje postoje na ovom svijetu.” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

RASPAD JUGOSLAVIJE

​Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije 25. juna 1991. i “desetodnevnog rata” (1) JNA se taktički povlači u Hrvatsku. “Kada je počelo u Sloveniji, moju jedinicu su rasporedili na granicu u Novoj Gorici. Nisam imao ideju šta se dešava. Tek poslije, gledajući televiziju, shvatio sam da je vrag odnio šalu. Istina, vjerovatno su srpski oficiri znali šta se dešava, ali prema nama koji smo druge nacionalnosti nisu imali povjerenja.” (2) (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem) Kao oficir JNA, Adil Bešić koji je već tada bio razočaran odnosom JNA prema jugoslovenskoj krizi, prebačen je na Plitvice (Hrvatska) koje su 31. marta 1991. zauzele snage JNA. Taktičkim povlačenjem snaga Jugoslovenske armije i sukobom s legalnim policijskim snagama započela je okupacija Hrvatske u cilju ostvarivanja velikosrpskog projekta Slobodana Miloševića. “29. augusta 1991. došli smo iz Slovenije u velikom konvoju sa stotinu vozila u Bihać. Adil je iz bihaćke kasarne “27. juli” otišao na Plitvice, a ja sam ostao u Bihaću gdje sam prešao u Teritorijalnu odbranu RBiH. Kada je nešto kasnije 1992. godine Adil došao u Bihać, ja sam mu rekao da je došlo vrijeme da napusti JNA, što je on ubrzo i učinio…” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

PRIJEDORSKA SUDBINA ADILOVE PORODICE

​Prema popisu 1991. općina Prijedor je imala 112.543 stanovnika, od čega su Bošnjaci činili 43,9 %, Srbi 42,3 % a Hrvati 6,6 % stanovništva. Kako je 1991. započeo konačan raspad SFRJ, stanje u BiH se pogoršavalo. U ljeto 1991. ulicama Prijedora vrvili su rezervisti JNA iz Srbije. U Prijedoru i okolnim mjestima jugoslovenska armija u suradnji s Karadžićevom Srpskom demokratskom strankom, po nalogu Slobodana Miloševića distribuira oružje srpskim stanovnicima Prijedora i okolice.(3) Već 7. januara 1992. godine Karadžićev SDS proglašava Skupštinu srpskog narada u općini Prijedor, koja se deset dana kasnije pripaja tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina u cilju stvaranja “Velike Srbije”. Srpske paravojne formacije zauzimaju relej Radio-televizije Sarajevo na Kozari i emitiraju bezočne laži i ratnohuškačke poruke s ciljem izazivanja linča protiv Bošnjaka i Hrvata. (4) “Pošto sam često putovao po Bosni, preko 15 godina, a ostajao sam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim selima, ne mogu vjerovati tvrdnji da je zemlja oduvijek bila obuzeta etničkom mržnjom. No, nakon što sam gledao Radio-televiziju Beograd 1991/92, mogu razumjeti kako su obični bosanski Srbi počeli vjerovati da su bili pod prijetnjom hordi ustaša, fundamentalnih džihadista i čega sve ne. Kao što je to objasnio nezavisni beogradski novinar Miloš Vasić za američku publiku, to bi bilo kao da su sve TV stanice u SAD-u preuzeli članovi Ku Klux Klana… i vi biste imali rat u roku pet godina.” (5) (Noel MALCOLM, historičar) Prema podacima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) više od 1.500 naoružanih Srba uz pomoć JNA u noći sa 29. na 30. april preuzimaju sve funkcije u Prijedoru u cilju stvaranja “čiste” srpske općine, čime nezakonitim pučem ruše legalno izabranu vlast. U gradu i okolini počinje ubijanje i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Krizni štab Srpske autonomne regije Krajine izdaje 22. juna 1992. odluku prema kojoj sva preduzeća, kompanije, državne institucije, komunalije, ministarstva i Vojsku Republike Srpske mogu voditi jedino osobe srpske nacionalnosti. Iste vlasti su preko radiotalasa pozivale da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu kao znak vjernosti srpskim vlastima, a svi nesrpski stanovnici morali su nositi bijele trake oko ruke ako su vjerni novoj vlasti. Svi su ih nosili, i djeca i odrasli.(6) Ono što se dešavalo tih dana u Prijedoru i okolnim mjestima bio je zločin bez presedana nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, gotovo jednak genocidu u Srebrenici. Od 22. do 25. maja Kozarac i druga mjesta u kojima su živjeli Bošnjaci sravnjena su sa zemljom. Za dva dana, samo u Kozarcu je ubijeno 800 ljudi, a preživjeli muškarci, žene i djeca odvedeni su u koncentracione logore i mučilišta: Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača.(7) Među njima su bila i tri brata Adila Bešića, pomajkin brat i očevi bratići. Ilijaz i Nihad su pušteni nakon tri mjeseca, a najmlađi Izet oslobođen je tek nakon sedam mjeseci pošto su svjetski mediji objavili podatke o postojanju stravičnih koncentracionih logora u Bosni. Adilova pomajka uz pomoć komšija ostala je u Prijedoru do juna 1993. godine. “Po čitavu noć samo očekuješ hoće li ko zalupati na vrata, hoće li te ubiti, hoće li te odvesti u logor. Gotovo da nisam spavala. Samo sam učila Kur’an, klanjala i tim se spašavala. Ne daj Bože nikada nikome.” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka Adila Bešića) “Ja sam bio u Hrvatskoj i čekao da saznam za sudbinu djece i žene. Najmlađi Izet bio je u logorima Omarska i Manjača. Izašao je u novembru za Švedsku preko UNHCR-a. Ilijaz se neko vrijeme nakon puštanja iz logora borio na travničkim ratištima, a onda kada sam ja bio teško bolestan došao je kod mene u Zagreb i Hrvati mu nisu dopustili da se vrati. Na kraju su svi otišli u Švedsku. Adila nisam vidio od 1991. godine. Zadnji put sam s njim pričao dvadeset dana prije pogibije. Stigli smo se samo upitati za zdravlje i veza se prekinula.” (Adem BEŠIĆ, otac)

ADIL BEŠIĆ I ORGANIZIRANJE BRANITELJA BIHAĆA

​Uvidjevši da se ideja Jugoslavije guši u krvi prijedorskih, kozaračkih i drugih žrtava velikosrpske agresije, Adil Bešić napušta Jugoslovensku armiju i prijavljuje se u Teritorijalnu odbranu RBiH u Bihaću, gdje preuzima Odred Teritorijalne odbrane “Gata-Vrsta” u blizini bosanskohercegovačko-hrvatske granice. Krajiški patrioti kao i uvijek u historiji Bosne bili su spremni da brane svoju zemlju. Njima se već početkom 1992. godine priključilo 1.300 Bosanaca koji su se s punom ratnom opremom iz Karlovca prebacili u Bihać kroz šume tada okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne, kako bi se uključili u redove branitelja. “Imali smo duh, volju, imali smo krajiško srce i dušu. Mi smo takvi, dat ćemo ti sve, ali nemoj me dirati i nemoj mi ugrožavati najmilije. Eto, takvi smo. I Adil je bio takav. Nismo mi išli u Srbiju da ratujemo, već smo branili svoju zemlju. Znali smo čime sve raspolaže druga strana, nismo imali oružja, ali bili smo odlučni…” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.) “’92. je bila veoma teška. Kada je počelo, nismo očekivali ono što će se desiti. Država je bila neupitna, mada su mnogi od nas bili zatečeni težinom situacije…” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) Kao i svuda u BiH vladala je sumnjičavost naroda prema oficirima JNA. Za Adila Bešića koji je pola svog životnog vijeka proveo van naše države, Bihać je bio nepoznata sredina. “Naša opredijeljenost za BiH je bila jasna. Vladalo je nepovjerenje naroda prema JNA zbog svega onoga što su radili po Sloveniji, Hrvatskoj, Vukovaru. Zbog tog opravdanog nepovjerenja i Adil i svi mi smo se morali dokazati. Zahvaljujući svojoj zadivljujućoj hrabrosti Adil je vrlo brzo stekao povjerenje i zato su i njega i mnoge druge bivše oficire ljudi zavoljeli. Kao pješadinac u planinskim jedinicama JNA imao je iskustvo i obrazovanje, a svojim plemenitim, ljudskim odnosom prema vojnicima nametnuo se kao vođa.” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem) “Kada sam ga tek upoznao, nije odavao utisak komandanta. Čak je malo šepao na jednu nogu, zbog neke povrede koju je nekad zadobio kao skijaš. Mislio sam da će se teško snalaziti s tim ljudima koje sam ja poznavao bolje nego on koji nije bio s ovog područja. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, vidjela se njegova sposobnost. Kada je nešto želio, činio je to bez nametanja i nekog vojničkog naređivanja na kojeg smo mi profesionalni vojnici naučili. Ja sam naučio da dobijem naredbu i da to izvršim, ali Adil je za mene bio puno više od vojnika i komandanta. Kada je on izdavao naređenja, vojnicima je izgledalo kao da je to nešto što oni i ne moraju uraditi. Ipak, svi zadaci bili su izvršavani.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Mi smo Krajišnici sumnjivi prema ‘strancima’, ali nakon prve akcije se vidjelo da je to čovjek kojem morate vjerovati…” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac) “Adil Bešić je odmah na samom početku rata dokazao svoju veličinu kao vojnik i vojskovođa. Dokazao je da ima osobine čovjeka koji je kadar da se nosi s ozbiljnim situacijama. Bilo je to početkom maja 1992. kada je jedan konvoj JNA trebao proći kroz Bihać s tenkovima. Adil je tu odigrao sjajnu ulogu u sprečavanju njihovog prolaska, postavivši takvu odbrambenu liniju kojom je pokazao oficirima JNA i njihovim obavještajcima da ih na ovim prostorima čekaju jake i organizirane jedinice koje će im se suprotstaviti. Ta kolona JNA vratila se prema granici i nije ušla u BiH na tom pravcu. To je bila prva akcija u kojoj je on pokazao svoje organizacione sposobnosti i svojevrsnu hladnokrvnost. ” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Prvi put kad sam ga sreo na postrojavanju Odreda TO ‘Vrsta’, nije ličio na vojskovođu, ali uskoro se pokazalo da ima ono što drugi nemaju – onaj naš bošnjački merhamet. Znao je reći prilikom nekih teških zadataka: ‘Stani, nećeš ti, idem ja.’ Nikada mu ništa nije bilo teško. Imam osjećaj da je uvijek bio budan.” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.) Adil Bešić uspostavljajući vojnu organizaciju već svojim prvim naredbama traži od svojih vojnika profesionalno obavljanje zadataka, strogo kažnjavanje svih nezakonitih radnji i poštivanje Ženevske konvencije. (Naredbe 2. bataljona: 1/15 / 18. 6. ’92. i 1/25 / 11. 6. ’92.) “Naš Odred TO ‘Vrsta’ bila je prva formacija na ovim prostorima koja je vojnički profesionalno ustrojena i koja je s Adilom odmarširala 12 kilometara pješke odavde do kasarne “Grmeč”. On je toliko ulijevao samopouzdanje borcima koji su išli za njim, da smo se osjećali nepobjedivim. Nisam nikad čuo da je povisio ton na nekoga. Govorio je jednostavno i logično…” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac) “Nije bio vojnički krut, ali kao komandant znao je odlučivati u sekundama. Štitio je ljude i uvijek je išao prvi. Nikad nije klonuo duhom. Kad nam je bilo najteže, bio je naša pokretačka snaga. Bio je i komandant bataljona i moralista i komandir čete i komandir voda i obični vojnik. Jednostavno, znao je u ključnim momentima donositi odluke kao obični borac.” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.) “Ja sam prvi donio desetak zolja u Izačić iz Željave. Mi smo do tada ovdje imali desetak cijevi od kojih je najviše bilo kubura s lovačkom municijom, nešto thompsona i onih njemačkih šmajsera… Na samom početku rata bili smo naivni. Pravili smo neke besmislene rovove pored kuća i sl. Dolaskom Adila Bešića započela je ozbiljna vojna organizacija jedinica.” (Asim BALIĆ, komandir voda 502. bbr.) “Istina, vojno obrazovanje mu je pomoglo oko organizacije. Kako se formira vod, jedinica, ali bogami u napadu i odbrani nije to bilo presudno. Adil nije imao mogućnost ni šansu da pokaže svoje vojno obrazovanje. JNA obrazovanje nauči te da znaš voziti tenk, da znaš pucati iz topa… Nama je bilo važno da li si inteligentan, da li si hrabar. Vojno obrazovanje je bilo da naručiš avijaciju, helikoptere, vbr-ove, tenkovske jedinice. Mi smo bili ljudi s tri metka u cijevi. Samo ti kažu: ‘Hajde u napad, snabdijevanje s municijom je kod neprijatelja’, pa ako ne prođeš gotov si. Vojno obrazovanje njemu nije pomoglo. Njemu je pomogao njegov intelekt, njegova duša, srce, karakter i poštenje…” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

ADILOV RATNI PUT DO OSVAJANJA LOHOVSKIH BRDA

​“Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji od mene.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade) Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO “Vrsta” sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH. “Adil nam je rekao da izađemo na državnu granicu. Krenuli smo u 5 sati ujutro. Druga strana je imala pamove i artiljeriju. Mi, naoružani samo dobrom voljom i činjenicom da je Bosna i Hercegovina naša država i da je to naša granica, uspjeli smo potisnuti neprijatelja na drugu stranu rijeke Korane. Osim jednom kratko kad smo se povukli pred neprijateljem, tu teritoriju smo držali do kraja rata. I što je važno, to je bila prva slobodna teritorija koju je oslobodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac ) “Borili smo se za svoj opstanak. Nismo bili plaćeni, nismo imali ništa, ali smo shvatili i vidjeli o čemu se radi. Nismo imali izbora.” (Osman KLIČIĆ, borac) Nakon Bugara borci Adila Bešića vode stalne borbe za očuvanje naših linija na Srbljanskom platou i drugim linijama odbrane oko Bihaća. Nakon formiranja 502. brigade (kasnije viteške) 15. septembra 1992. planirano je oslobađanje Gradine, jakog neprijateljskog uporišta na Lohovskim brdima, odakle je svakodnevno artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala civilne objekte u Bihaću i položaje branitelja. Prvi pokušaj oslobađanja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Poslije 7 dana, 22. septembra 1992, snage Armije RBiH kreću ponovo u akciju. “Naprijed je bio bataljon predvođen Adilom Bešićem koji je do podneva uspio poraziti neprijatelja i zauzeti Lohovska brda zarobivši 2 topa zis koji su tad za nas bili od neprocjenjivog značaja. Bila je to jedna od najbriljantnijih akcija koju smo izveli.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi put osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani…” (general Atif DUDAKOVIĆ, komandant V korpusa i nosilac Ordena zlatnog grba s mačevima) “U jednom momentu u toj bici Adil je ostao s dva-tri borca kod zis-ova do kojih je došao. Četnici su ga okruživali i došli na oko 20-ak metara od njega. On je tražio artiljerijsku podršku od tadašnjeg komandanta brigade generala Atifa Dudakovića i to da se tuče prostor na kojem se on nalazio. Mogućnost da i on bude pogođen bila je velika, no ocijenio je da jedino na taj način može razbiti obruč koji se stezao oko njega. I dobro je procijenio, jer je taj napad odbijen, četnici su se povukli a vrijeme je iskorišteno za dolazak naših svježih snaga.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, decembar 1996) U bici na Lohovskim brdima Adil Bešić postao je dijelom čuvenih krajiških legendi koje od davnina čuvaju sjećanje na hrabre Bošnjane o čijem se junaštvu i vještini već stoljećima priča po Krajini. “Kad se išlo na Lohovska brda, pola ljudi je bilo bez oružja, čekajući da neko pogine ili bude ranjen da bi došli do puške… Ljudi su išli za Adilom s velikim elanom jer su znali koga imaju ispred sebe.” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića) “Iako je bio u okruženju, Adil je u stilu scena iz američkih ratnih filmova, gotovo sam s jednim ranjenim borcem zadržao položaje gdje su bili topovi.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Adila Bešića sam upoznao u kasarni ‘Grmeč’ kada smo doveli momke na obuku. Poslije toga smo se sreli na Lohovskim brdima u pripremi akcije. Bio je momak kojeg moraš odmah zavoljeti, tih, miran, a onda je u toj akciji osvajanja Lohovskih brda dokazao i koliko je hrabar. Ušao je duboko u četničku teritoriju i jedva smo ga uspjeli izvući kad mu je već nestalo municije…” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade) “Imao sam osjećaj da je taj čovjek riješio da da svoj život za Bosnu i Hercegovinu. I to jest ono što možeš dati. Bio je običan čovjek koji nije bio željan slave. Jednostavno, bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac)

POGIBIJA NA GRABEŽU

​Poslije osvajanja Lohovskih brda borci Adila Bešića pomažu drugim jedinicama da sačuvaju linije odbrane, a onda u okviru priprema za zimu započinju pripreme za zauzimanje povoljnijih položaja na prostoru Grabeža, jednog od najjačih uporišta srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Bosanske snage su do 25. novembra 1992. vršile izviđanja terena planirajući da postave povoljnije položaje za zimu. “U izviđanje je išao sa zapanjujućom lakoćom. Jednom sam prije jednog takvog izviđanja sjeo da nešto pojedem, a on je samo rekao: ‘Hajde, jest ćemo kad se vratimo.’ To su bili takvi zadaci kad niste mogli biti nimalo sigurni da ćete se živi vratiti, a on ih je obavljao kao da se radi o nekim rutinskim poslovima.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) Armija RBiH 25. novembra 1992. zauzela je desetak bunkera. Plan je bio da se narednih dana nastavi s akcijama. “Par dana prije Adilove pogibije bile su akcije na sve strane. Plan je bio da pomaknemo linije preko tenkovskog puta. Bilo je minirano. Mladi inžinjerci ustručavali su se otići ispred linija kuda idu tenkovi…” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića) “Dan prije pogibije, Adilov Drugi bataljon i moji Tigrovi bili su zajedno u akciji. Nanijeli smo neprijatelju gubitke, probili njihove linije i stali. Mi smo se vratili u Komandu. Sjedili smo kod Atifa Dudakovića koji je tada bio komandant brigade. Sjećam se da smo se radovali kao mala djeca ‘alfa’ uniformama koje smo tada dobili.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade) “Noć prije pogibije sjedili smo kod Adilovog bezbjednjaka. Bili smo svi dobro raspoloženi zbog uspješnih akcija. Malo smo se opustili, a Adil je odjednom ustao i rekao da mora ići da poskida neke mine koje je on postavio.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Adil nije trebao ići da skida te mine. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima.’ Nismo znali da smo već na 5–10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj. Kada sam ga zovnuo, nije se javio. To je bio neponovljiv čovjek, nešto posebno.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade) “Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Volio bih da je i kasnije bio s nama u borbi. Siguran sam da bismo imali veću slobodnu teritoriju.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade) “Adil je poginuo uzdignute glave i mi smo uzdignute glave. On je naš ponos.” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka) “Ja sam zahvalan i Bogu i narodu. Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi.” (Adem BEŠIĆ, otac) “Svi koji su ga poznavali izgubili su dio sebe, ali smo njegovom pogibijom dobili još veći elan i snagu da zadržimo ono što smo s njim oslobodili i da idemo dalje ka našem cilju, a to je bila Bosna i Hercegovina.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac) “Danas, gotovo 20 godina poslije, otiđite na Kamenicu, u Vrstu, Gatu, Izačić, Klokot, Malu Peć i druga mjesta. Vidjet ćete da nema kuće koja ne zna ko je Adil Bešić, i ne bi valjalo da nije tako.” (Refik BAŠANOVIĆ, borac) “On je bio miner, strijelac, komandant i borac… Adil je bio sve to i još mnogo više. Bio je izuzetan čovjek, kojeg si morao voljeti.” (Safet KEŠKIĆ, moralista brigade) “Adil Bešić je bio ponosan što je u svojoj vojničkoj karijeri mogao stajati s borcima koji su branili i brane slobodu, čast i dostojanstvo bošnjačkog naroda i čovjeka kao univerzalne vrijednosti. Boreći se srčano Adil Bešić je iznova promovisao najveće ljudske vrline, zatim odlučnost i riješenost da se odbrani narod od prijeteće najezde fašizma.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, 1995) Adil Bešić je svojim umijećem, hrabrosti i plemenitim ljudskim osobinama za svega šest mjeseci rata postao dijelom krajiških legendi. Bataljon kojim je komandovao, dobio je naziv “Adil Bešić”, kao i bivša kasarna “27. juli” u Bihaću. Svojim saborcima Adil Bešić je često govorio da će nakon rata napisati knjigu o narodu bihaćke okoline, jer je zavolio ovaj kraj i ljude koji su ga svim srcem prihvatili. Mještani mjesne zajednice “Vrsta” i okolnih mjesta sagradili su mu turbe još za vrijeme rata. Sahranjen je 2. decembra pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji. Adilovo turbe nalazi se pored spomenika Alije Alijagića (1896–1922), zaboravljenog heroja bivše Socijalističke Jugoslavije koji je osuđen na smrt 1921. zbog političkog atentata na ministra nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji je zabranio sindikalno organizovanje i rad Komunističke partije. Mještani MZ ‘Vrsta’ i nekadašnji saborci Adila Bešića sigurni su da će još dugo živjeti sjećanje na Adila. “Sjećanje na Adila Bešića u ovom dijelu zemlje se ne može izbrisati. Dok je Bosne bit će i sjećanja na njega, a Bosne će biti!” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)