Jačanjem Rimskog carstva i njegovom ekspanzijom, počev od III stoljeća p.n.e i prostor današnje Bosne i Hercegovine se našao na udaru rastuće velesile. Zbog izrazito velike količine raznih ruda: bakra, željeza, zlata i srebra, naš prostor je bio posebno zanimljiv i značajan Rimljanima. Također, trgovački putevi, koji su išli dolinama Bosne, Neretve, Une, Drine, Vrbasa, su prolazili kroz već stečeni teritorij Rimskog carstva. Kako su Iliri u to vrijeme već imali formiranu moćnu državu, koja se prostirala od ušća Neretve do današnje Albanije, rimski plan je podrazumijevao ozbiljan pristup u cilju pokoravanja ovih područja. U periodu od 229. do 167. godine p.n.e vođena su tri ilirsko – rimska rata koji su završili gotovo potpunim porazom svih ilirskih plemena.
Nakon pokoravanja obalnih ilirskih plemena, Rimljani su se uputili u unutrašnjost naše zemlje. Uskoro je došlo do sukoba sa brojnim ilirskim plemenima: Japodima, Desitijatima, Mezejima, Ardijejcima i Dalmatima. Posebno teški ratovi su vođeni sa plemenom Dalmata koji su trajali gotovo 150 godina. U konačnici 35. godine p.n.e rimski trijumvir, te prvi rimski car, Oktavijan poduzima odlučujući pohod protiv Dalmata. U Bici kod Setovije, dvije godine kasnije, Dalmatima je nanesen odlučujući poraz, čime su i sva ilirska plemena pokorena.
I nakon pokoravanja Ilira, dolazilo je do manjih ustanaka protiv nove rimske vlasti. Ipak niti jedna pobuna nije imala značajnijeg uspjeha, niti je predstavljala ozbiljniju prijetnju po novu vlast. Međutim, Rim će posebno biti uzdrman jednom od najvećih pobuna koju je njegova višestoljetna historija doživjela. Velika ilirska pobuna – koja će početi 6. godina i punim žarom će trajati naredne četiri godine.
Pobuna je predstavljala prirodnu posljedicu velikog nezadovoljstva stanovnika Ilirika protiv loše uprave rimskih guvernera, čija je vladavina postala nepodnošljiva. Razlozi pobune su bili političke, historijske, socijalne i ekonomske prirode. Zbog visokih poreza, prisilne regrutacije, okrutnosti nove vlasti, te opće frustracije radi promjene etničke i kulturne ličnosti nekoliko ilirskih plemena iz Panonije i Dalmacije diže pobunu protiv rimske vlasti. Među njima naročito su se istakli Desitijati, Breuci, Dalmati, Mezeji, Andizeti, Kolopljani, Pirusti i Japodi.
Rimske procjene ustanika su se kretale od 120 000 do 200 000 pješaka i 9 000 konjanika. U isto vrijeme kod Siska, Rim je imao raspoređeno svega 5 legija. Ipak, ubrzo je za potrebe ustanka angažovano 10 rimskih legija, 70 kohorti, 14 jedinica konjanika, 10 000 veterana i tračka konjica. Tako da se broj rimskih vojnika popeo na 100 000.
Vođa ustanka bio je Baton. Rođen između 35. i 30. godine p.n.e na području sjeverne Bosne. Pripadao je plemenu Desitijata, koja su naseljavala prostor centralne Bosne. Iako su Desitijati imali određeni stepen autonomije (civitas peregrini) rimski guverneri su i nad njima sprovodili brutalnu upravu.
Pobuna najprije izbija u proljeće u srednjoj Bosni. Pod Batonovim vodstvom odredi Desitijata su porazili malobrojne rimske vojnike. Na udaru ustanika su se ubrzo našli i zatečeni rimski građani i trgovci. Za vrlo kratko vrijeme potpuno je “očišćen” unutrašnji pojas buduće provincije Dalmacije. Činjenica da su ustanici bili obučeni i naoružani po rimskim načelima, dodatno je ubrzala uspješnost ustanka. Ubrzo se ustanku priključilo i pleme Breuka, čiji se vođa također zvao Baton. Oni će napasti grad Sirmij na Savi, ali ga neće osvojiti. Desitijati su istovremeno napali grad Salonu (kod današnjeg Splita), ali ni oni nisu imali uspjeha. U samoj borbi ranjen je i vođa ustanka Baton. Ustanici su se nakon ovih poraza uputili prema jugoistoku gdje su u nekoliko navrata porazili rimsku vojsku. Nakon oporavka Baton Desitijatski se uputio sa oko 20 000 vojnika prema Sisciji (današnji Sisak), gdje ustanici u borbi na otvorenom polju doživješe novi poraz.
U međuvremenu Oktavijan je na ustanike poslao svog iskusnog vojskovođu Tiberija čija je zadaća bila osigurati zapadnu liniju kako bi se zaštitila istočna granica Italije. Prešavši Dunav uputio se na ustanike. Saznavši za ova kretanja Baton Desitijatski izvrši grupisanje ljudi kod Salone. U novoj bici na otvorenom polju ustanici su odnijeli pobjedu, ali su ubrzo napadnuti od strane rimske prethodnice, te u zasjedi doživješe novi poraz.
Istovremeno su Breuci u panonskom bazenu vodili borbu protiv namjesnika Mezije, Aula Cecina Severa. Čim je dobio vijest o pobunio Cecin je uputio sve svoje snage na pobunjenike. U blizini rijeke Drave došlo je do borbe Cecinih trupa koje su, uz velike žrtve, nanijele novi poraz Breucima. Time je spriječeno ovladavanje prostora sjeverno od Sirmija i izbijanje na obale Dunava, što je bio primarni cilj ustanika. Ovaj poraz natjerao je Batona Breučkog da radi na proširenju ustanka u panonskom bazenu, što je dovelo do proširenja ustanka i među drugim panonskim narodima. Time je stvoren jedan vid panonskog saveza ilirskih plemena.
Niz poraza, u prvoj godini ustanka, natjerao je ustanike da se bolje organizuju u vojnom i političkom smislu. Ovim su stvorene zajedničke strukture čime je omogućena bolja koordinacija i efikasnija borba. U prvoj zajedničkoj borbi Batona Desitijatskog i Batona Breučkog, na Fruškoj gori, ponovo je došlo do neuspjeha. Međutim, glavni razlog poraza nije ležao u rimskoj vojsci, već u tračkoj konjici koja je došla u ispomoć Rimljanima.
Većim angažmanom vojskovođe Tiberija, u drugoj godini ustanka, natjeralo je ustanike da pređu na gerilski tip ratovanja. Zbog boljeg poznavanja terena, veće mobilnosti, lahkoće svoje opreme, te podrške lokalnog stanovništva, ovaj tip ratovanja je donio više uspjeha. Međutim, on je ujedno doveo i do pustošenja, te velikih civilnih žrtava.
U proljeće 7. godine Rimljani počinju sa pripremom velike ofanzive protiv ustanika. Dvojica vojskovođa, Tiberije sa zapada i Germanik sa istoka, svom silom kreću na ustanike. Plan je bio razdvojiti snage ustanika na grupu sjeverno od rijeke Save i dalmatinsku u planinskom području centralne Bosne. Ustanicima je bilo jasno da ne smiju dopustiti spajanje dvije rimske grupe. Zbog toga dolazi do promjene strategije borbe, na način de se izbjegne direktna borba sa protivnikom. Do otvorene borbe dolazi kod Volcea (između Vukovara i Vinkovaca). Velika žestina ustaničkog udara umalo je prouzrokovala težak poraz Rimljanima, međutim na kraju je prevagnula željezna disciplina i upornost disciplinovanih legija. Bitka je kod modernih vojnih historičara ocijenjena kao bitka u kojoj je “za dlaku” izbjegnut rimski poraz. Nakon ovog trijumfa, Tiberije se u zimu 7/8. godine vratio u Sisciju. Za komandanta je postavio Veleja Paterkula, kako bi preko zime štitio zapadnu grupu. Istovremeno, istočna grupa je u današnjoj Bosanskoj krajini, kod rijeke Sane, napala pleme Mezeja i porazila ih.
Početkom 8. godine stanje na ustaničkoj strani bilo je poprilično loše. Oni nisu željeli bilo kakve pregovore sa rimskom državom. Ipak, početkom 8. godine kod rijeke Bosne došlo je i do prve predaje ustanika, tačnije Breuka. Po nekim izvorima predao se i jedan od vođa ustanka, Baton Breučki. Zauzvrat je dobio amnestiju od Rima i dozvolu da zadrži svoju poziciju vođe. Baton Desitijatski je teško podnio ovakav scenarij te je porazio odmetnute snage i pogubio svog imenjaka.
Ovim činom, Breuci su se ponovo digli protiv Rima. Ipak, snage Breuka su bile i previše dezorjentisane i izmorene, tako da su ustanici doživljavali nove poraze. Tiberije je u zimu 8. godine isplanirao djelovanje po teškom bosanskom terenu, tako da je u proljeće 9. godine došlo do nove rimske ofanzive. U takvim okolnostima dolazi do povlačenja ustanika koji su vršili određeni vid odmazde, spaljujući svu zemlju kroz koju prođu. Kako je rat u dolini Save okončan, rimska vojska se uputila prema području današnje Bosne kako bi potpuno porazila protivnika. Ubrzo je od strane Germanika zauzet Splaunn i utvrda Raitinon, a od strane Tiberija Seretion (ilirska utvrđenja oko Une u zapadnoj Bosni). Time je skršen otpor ponovo pobunjenih Breuka i drugih Panona.
Nakon što je pogubio svog imenjaka, uvidjevši nemogućnost zadržavanja panonskog bazena, Baton Desitijatski svoje trupe šalje na jug. Potpuno izmoreni dugogodišnjim ratom Iliri su svoje utvrde i naselja počeli predavati bez borbe. Progonjen vojnim jedinicama, Tiberija i Germanika, Baton Desitijatski se zatvorio u Andetrij (kod Splita). Ipak, kako Rimljani nisu uspjeli u potpunosti uspostaviti opsadu, Baton se uspio sakriti u šumsku unutrašnjost, odakle je nastavio borbu. Uskoro su bili zatvoreni svi prilazi, pa se i sam Baton našao u potpunom okruženju rimske vojske. Tiberije je tim činom otpočeo opći napad na Andetrij i nakon uništenja ustaničkih snaga, zauzeo ga. Baton se ovim činom konačno predao. Život mu je pošteđen, te je ostatak života proveo u Raveni. Tiberije je zatim poslao Germanika da savlada preostala žarišta otpora. Najveći problem je predstavljala Arduba (Vranduk u Bosni ili Nikšić u Crnoj Gori). Time je definitivno ugušen ustanak Ilira. Tiberije je ovjenčan lovorovim vijencem te je dobio titulu imperatora, dok je Germanik nagrađen senatorskim statusom pretora, trijumfalnim oznakama i mogućnošću dobijanja statusa konzula. Obojici je dozvoljena izgradnja slavoluka u Iliriku.
