Integracija Bosne u osmansku administraciju bila je sistematski proces koji je uključivao reorganizaciju političkih, društvenih i ekonomskih struktura regije. Osmansko osvajanje Bosne započelo je 1384. godine i nastavljeno je padom Kraljevine Bosne 1463. godine. Hercegovina je pala pod Osmane 1482. godine. Prvo trajno prisustvo osmanskih vojski u Bosni uspostavljeno je 1414. godine, a do 1418. godine zauzeti su regioni poput Foče, Pljevalja, Čajniča i Nevesinje. Početna uprava uspostavljena je 1463. godine, iste godine kada je pala Kraljevina Bosna.
Nakon osvajanja, Bosna je brzo apsorbirana u Osmansko Carstvo i podijeljena na vojno-upravne distrikte poznate kao sandžaci. Ovi sandžaci bili su pod nadležnošću sandžak-bega, koji je bio odgovoran za održavanje reda, prikupljanje poreza i nadgledanje vojnih snaga u regiji. Godine 1580., široko područje koje obuhvata današnju Bosnu i neka okolna područja uzdignuto je na status pašaluka, sastavnog dijela carstva. To je označilo značajan korak u procesu integracije, jer je Bosna sada imala autonomniju administrativnu strukturu unutar Osmanskog Carstva.
Bosanski pašaluk bio je osmanska pokrajina koja je postojala od 1580. do 1908. godine. Kao najzapadnija osmanska pokrajina, obuhvatala je teritorij današnje Bosne i Hercegovine, dijelove Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Bio je poznat i kao Bosanski ejalet, Bosanski beglerbegluk ili Bosanski vilajet.
Ustanovljavanje Bosanskog pašaluka bilo je dio administrativne reorganizacije Osmanskog Carstva. Godine 1580. pokrajina je stvorena podizanjem statusa nekoliko sandžaka, koji su prethodno bili dio Rumelijskog ejaleta i Budinskog ejaleta, kako bi formirali Bosanski pašaluk. Ova reorganizacija imala je za cilj poboljšati upravljanje i kontrolu osmanskih teritorija na Balkanu.
Glavni gradovi pašaluka mijenjali su se tijekom vremena, s Banja Lukom, Sarajevom i Travnikom kao glavnim administrativnim centrima u različitim razdobljima. Dakle, bosanski pašaluk je osnovan 1580. godine kombiniranjem sedam sandžaka: Bosanskog, Hercegovačkog, Kliskog, Pakračkog, Ličkog, Zvorničkog i Požeškog sandžaka. Sandžak Bihać osnovan je između 1592. i 1620. godine iz dijelova Bosanskog sandžaka i novoosvojenih teritorija Banske Hrvatske.
Bosanskim pašalukom upravljao je vezir, najviši dužnosnik u provinciji. Vezir je bio odgovoran za provedbu sultanovih politika, održavanje zakona i reda te nadgledanje uprave ejalete. Uprava pašaluka provodila se putem mreže mlađih paša i lokalnih sudaca. Ovi dužnosnici bili su odgovorni za svakodnevno upravljanje svojim područjima, uključujući upravljanje pravdom, raspodjelu zemlje i prikupljanje poreza.
Raspodjela zemlje u bosanskom pašaluku slijedila je osmanski feudalni sustav, gdje je nositelju zemlje, poznatom kao timar, dodijeljeno pravo na prihode od zemlje u zamjenu za vojnu službu. Ovaj sistem bio je ključan u integraciji lokalne plemićke elite u osmansku administrativnu strukturu.
Sredinom 16. stoljeća, Osmanlije su osvojili Slavoniju i veći dio Mađarske, te Bosna više nije bila pogranično područje. To je omogućilo razvoj bosanske pokrajine u relativnom miru, bez stalne prijetnje vojnih sukoba koji su obilježavali prethodna razdoblja.
Integracija Bosne u osmansku administraciju bila je postupan proces koji je transformirao upravu i društvo regije. Uključivao je uspostavu novih administrativnih podjela, provedbu osmanskog feudalnog sustava i uključivanje lokalne plemićke elite u administrativnu strukturu carstva. Naslijeđe ovog razdoblja i dalje je vidljivo u historijskom i kulturnom tkivu Bosne i Hercegovine danas.
Tokom 17. stoljeća teritorij Bosanskog pašaluka smanjen je zbog brojnih neuspjelih vojnih kampanja u Europi. Nakon Karlovačkog mira 1699. godine, pokrajina je svedena na samo četiri sandžaka i dvanaest kapetanija. Razdoblje koje je prethodilo austro-ugarskoj okupaciji vidjelo je nekoliko reformi unutar pokrajine. Stvorene su nove kapetanije, uglavnom duž zapadne granice s Habsburškom Monarhijom, kao odgovor na vojne pritiske tog vremena.
