Nakon formiranja Narodnog vijeća, 3. novembra 1918. godine, dolazi do formiranja i prve narodne vlade na čijem čelu je bio Anastasije Šola. Novonastala situacija dovela je do velikih nemira seljaka i radnika. Obzirom da je Država Slovenaca, Hrvata i Srba bila gotovo bez vojske, prva odluka vlade je bila poziv srpskoj vojsci da interveniše, što je i učinjeno. Zbog ubrzanog slijeda događaja, Narodno vijeće DSHS i predstavnici Kraljevine Srbije 1. decembra 1918. godine u Beogradu proglašavaju ujedinjenje u jedinstvenu državu nazvanu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, na čelu sa dinastijom Karađorđevića. BiH je ovim činom postala sastavni dio novog kraljevstva.
Prema prvom postratnom popisu stanovništva iz 1921. godine, BiH je imala 1 890 440 stanovnika, a deset godina kasnije 2 323 555. Većina stanovništva je živjela i radila na selu, tako da je poljoprivreda predstavljala glavnu privrednu granu. Agrarnom reformom iz 1918. godine ukinuti su feudalni odnosu. Ova reforma najviše je išla na štetu Bošnjaka koji su posjedovali 62% privatne zemlje. Industrija BiH se zasnivala na: drvnoj, rudarskoj, metalurgijskoj i hemijskoj. Pred kraj 1938. godine u BiH se nalazilo 299 preduzeća. BiH je uz Crnu Goru bila najslabije razvijena industrijska država. Samo 1,3% stanovništva je bilo zaposleno u industrijskoj proizvodnji. Do određenih pomaka tek dolazi poslije 1935. godine, prodorom njemačkog kapitala. Grade se željezničke pruge i fabrike te se proširuju kapaciteti željezare u Zenici i celuloze u Drvaru.
Islamska vjerska zajednica u BiH je bila u uskoj vezi sa djelovanjem Jugoslovenske muslimanske organizacije. To je bila tradicionalna orijentacija muslimana da se kroz vjerske interese osiguraju politički ciljevi. Pravoslavna ckrva je u novu državu ušla sa organizacijom kakvu je imala u austrougarskom periodu. Krajem rata postojale su četiri mitropolije: Dabrobosanska u Sarajevu, Zahumsko – hercegovačka u Mostaru, Zvorničko – tuzlanska u Tuzli i Banjalučko – bihaćka u Banja Luci. Katolička crkva je egzistirala kroz djelatnost svjetovnog i duhovnog klera Vrhbosanske nadbiskupije.
Kulturno gledajući prostor BiH je i dalje bio veoma zaostala. Oko 80% stanovništva je bilo nepismeno. Osnovnih škola je bilo, međutim srednje su bile rijetke. Visokoškolskih ustanova sve do 1937. godine nije bilo kada se osniva Viša islamska šerijatko – teološka škola u Sarajevu, a nešto kasnije i Poljoprivredni fakultet. Zbog nedostatka visokoškolskih ustanova bosanskohercegovački gimnazijalci su studirali u Zagrebu ili Beogradu. U ovom periodu počinje da izlazi i veliki broj listova i časopisa, čiji su osnivači uglavnom bile političke stranke i vjerske institucije. U Tuzli i Sarajevu su osnovana pozorišta.
Već početkom januara 1919. godine Narodna vlada prestaje sa radom, a 31. januara se formira Zemaljska vlada za BiH. Njezine ingerencije su bile veoma ograničene, jer je većina bila prenesena na centralnu vladu u Beogradu. Tako su zadržana samo četiri povjereništva: za unutrašnje poslove, sudstvo, poljoprivredu i prosvjetu.
Tokom 1919. i 1920. godine brojne političke stranke obnavljaju svoj rad a osnivaju se i nove. Određen broj stanaka svoje sjedište je imao u Sarajevu dok su druge bile ogranci sa sjedištem u Zagrebu ili Beogradu. Uglavnom su se bazirale na vjersko – nacionalni program. Politički život Kraljevstva a samim time i BiH, se ubrzo balansirao između stranke Nikole Pašića – Narodna radikalna stranka i stranke Stjepana Radića – Hrvatska pučka (republikanske) seljačka stranka. Srpska strana je težila strogom centralizmu, dok je hrvatska težila decentralizaciji. Najznačajnija bošnjačka stranka bila je Jugoslovenska muslimanska organizacije (JMO), na čijem čelu se nalazio Mehmed Spaho.
Prvi izbori za Ustavotvornu skupštinu, održani 28. novembra 1920. godine, pokazali su da birači uglavnom biraju stranke sa vjerskim i nacionalnim opredjeljenjima. To je naročito bilo izraženo na prostoru BiH. Od ukupno 63 mandata, JMO je u BiH dobila 24 ili 38%. Time je ona na prostoru BiH postala najjača politička opcija. Izbori su protekli u oštrom sukobu između centralističkih i anticentralističkih stranaka, što je naznačilo da će se i glavna politička borba u novoformiranoj državi voditi oko toga na kojem principu će ona biti uređena. Takve rasprave trajale su od decembra 1920. pa sve do 28. juna 1928. godine kada je izglasan Vidovdanski ustav.
Po Vidovdanskom ustavu država je bila podijeljena na 33 oblasti do 800 000 stanovnika. Član 135, poznatiji još kao “turski paragraf”, je imao poseban značaj za BiH, jer je garantirao teritorijalnu cjelovitost. Tim članom postojećih šest okruga iz osmanskog i austrougarskog razdoblja preimenovani su u oblasti (Sarajevska, Tuzlanska, Mostarska, Banjalučka, Travnička i Bihaćka oblast). Obzirom da je ustav predviđao formiranje Pokrajinskih uprava na čelu sa namjesnikom, kojeg imenuje kralj, ukinuta je institucija zemaljske vlade. Poslove uprave u bosanskohercegovačkim oblastima obavljali su veliki župani koje je postavljao kralj. Iako sačinjena od šest oblasti, BiH nije više sačinjavala teritorijalnu cjelinu, već je svaka od šest oblasti bila uključena u centraliziranu državnu upravu, sa centrom u Beogradu.
Da je država daleko od uređene, najbolje je pokazao atentat od 20. juna 1928. godine u skupštini kada je Puniša Račić, poslanik Radikalne stranke, pucao u hrvatske poslanike i pritom usmrtio dvojicu, a teško ranio trojicu hrvatskih poslanika. Od zadobijenih rana u avgustu je preminuo prvi čovjek hrvatske opozicije Stjepan Radić. Time je okončan period “lažnog parlamentarizma” i stvoren je teren za početak apsolutizma.
Kralj Aleksandar Karađorđević je u takvim okolnostima 6. januara 1929. godine proglasio diktaturu te ustav iz 1921. godine stavio van upotrebe. Također, ukinute su sve stranke sa vjerskim i nacionalnim predznakom. Naziv države je promijenjen 3. oktobra 1929. godine i od tada se ona naziva Kraljevina Jugoslavija. Time je kralj nastojao da Jugoslovenstvom zamijeni sve ono što je u sebi sadržavalo vjerske ili nacionalne karakteristike. Članom 2. umjesto plemenskih ili nacionalnih kriterijuma država je podijeljena prema prirodnim i saobraćajnim na 9 banovina. Prostor BiH je ušao u sastav 4 banovine: Drinska, Vrbaska, Primorska i Zetska. Ovom podjelom izbrisane su višestoljetne granice BiH, koja više nije postojala kao teritorijalna cjelina.
Na desetogodišnjicu svoje vladavine kralj Aleksandar donosi novi ustav, nazvan Oktroirani, 3. septembra 1931. godine. Jedina novina bila je dvodomno narodno predstavništvo. Uz narodnu skupštinu sada je postojao i Senat. Kralj je zadržao sve svoje ingerencije a ustavna diktatura nije dozvoljavala obnovu predšestojanuarskih stranaka. Propagirajući ideju jugoslovenstva osniva se Jugoslovenska radikalna seljačka demokratija (JRSD), koja 1933. godine mijenja ime u Jugoslovenska nacionalna stranka.
I pored svega i dalje je postojao žestok jaz između zagovornika centralizma i anticentralizma. Hrvatski i slovenski političari su izdali niz punktacija u kojima osuđuju srpski hegemonizam. U januaru 1933. godine predsjednik JMO, Mehmed Spaho, izdaje i svoje punktacije u kojima je zahtijevao da BiH postane ravnopravan politički faktor u Kraljevini Jugoslaviji te da Jugoslavija bude uređena na federalnom principu. Predsjednik Demokratske Stranke, Ljuba Davidović, podnio je prijedlog da se od BiH i Dalmacije formira četvra država jedinica, koja bi bila zona razdvajanja između Beograda i Zagreba. Ipak, kralj nije bio spreman na ustupke te se ništa bitno nije promijenilo.
Nakon atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, 9. oktobra 1934. godine, u Marseju, uspostavljeno je tročlano namjesništvo u kojem je glavnu riječ imao kraljev bratić, knez Pavle. Ovim činom konačno su se stekli uvjeti za ublažavanje diktature, ali ne i za slabljenje centralističkih struja. Ipak, knez Pavle je bio voljan riješini hrvatsko pitanje koje je predstavljalo najveću kočnicu u zajedničkoj državi. To pitanje će biti riješeno na račun BiH. Predsjednik nove vlade Dragiša Cvetković uskoro je otpočeo pregovore sa predsjednikom Hrvatske seljačke stranke, Vladkom Mačekom o rješenju ovog problema i nakon niza sastanaka 27. aprila 1939. godine sklopljen je sporazum o formiranju Banovine Hrvatske, u čiji će sastav ući Savska i Primorska banovina zajedno sa 13 kotara iz BiH. Sporazum je potpisan 26. avgusta 1939. godine. Bošnjaci unutar JMO, iako politički nejedinstveni, su ovim činom energično otpočeli borbu za status autonomije unutar Kraljevine Jugoslavije. Međutim, kada su već pregovori između Cvetkovića i Mačeka došli pred svršen čin, Mehmed Spaho je u Beogradu 29. juna 1939. godine, otrovan što je poljuljalo ovaj proces. Novi predsjednik JMO Džafer Kulenović je u novembru 1939. godine dao izjavu u kojoj traži da se uz hrvatsku, srpsku i slovenačku banovinu, kao četvrta formira i bosanska, a 30. decembra je osnovan i Pokret za autonomiju BiH. Pokrajinski komitet Komunističke partije Jugoslavije za BiH, koja je u novoj državi bila zabranjena, se također zalagao za narodnu autonomiju BiH. Sporazum Cvetković – Maček dodatno je zaoštrio međunacionalne, socijalne i konfesionalne odnose i uveliko doprinio brzoj katastrofi i propasti Kraljevine Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine.
