Bosanskohercegovačka privreda je tokom austrougarske uprave (1878 – 1918) doživjela korjeniti preobražaj i modernizaciju. Takav polet biti će zaustavljen izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. godine iz razloga što je ratno stanje i opća mobilizacija udaljila veliki broj stanovnika sa njihovog posla. Ipak, početak rata nije ostavio značajne posljedice: poljski radovi i žetve su prve ratne godine uglavnom uspješno okončani, a opskrba stanovništva je išla nesmetanim tempom. Izuzev roda pšenice, prinos ostalih žitarica je bio poprilično dobar. Tek prenošenjem ratnih operacija na prostor Bosne i Hercegovine došlo je do stradanja graničnih područja duž srbijanske i crnogorske granice, a izvođenje poljskih radova bilo je otežano usljed borbenih operacija. Na to je utjecalo stacioniranje velikog broja vojnika na prostoru Semberije i Posavine, ali i evakuacija stanovništva, poslije čega se nije moglo pripremiti zemljište za narednu godinu. Posljedice su se osjetile već 1916. godine kada je prinos krompira i žitarica, koje su bile osnovna namirnica stanovništva, opao sa 5 655 300 meteričnih centi, koliko je iznosio 1914. godine, na 2 799 760 mtc. Stanje se pogoršalo i naredne 1917. godine, kada je uslijed suše smanjen žetveni prinos za 34,04%. Posljedice su najviše pogodile stanovništvo za koje je bilo neophodno 21 158 vagona žita, a godišnja proizvodnja je iznosila tek 10 807 vagona. Manjak se nije mogao nadoknaditi niti uvozom iz Hrvatske i Mađarske, tako da su brojna mjesta u zapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini bila pogođena nestašicom brašna. Nedostatak se pokušao nadoknaditi pojačanim klanjem stoke što je uzrokovalo ubrzan pad stočnog fonda. Ratne neprilike, raseljavanje i slaba ishrana djelovali su i na prirodni priraštaj stanovništva BiH, pa je prema zvaničnoj statistici već 1915. godine broj mrtvih prelazio broj rođenih za 5 000 osoba, dok je 1916. godine bilo 39 228 rođenih i 56 939 umrlih, a za 1917. godinu mortalitet je za 15 132 osobe bio veći od nataliteta. Za vrijeme rata život je izgubilo 360 000 osoba ili 19% ukupnog stanovništva BiH, a naročito poražavajući podatak je da je od navedenog broja čak 100 986 djece, mlađe od 10 godina koja su umrla od gladi.
Prije izbijanja rata BiH je bila među vodećim zemljama Evrope po broju stoke. Ipak, kvalitet stoke je zbog oskudice hrane preko zime i nedostatka staja bio slab, ali je ona bez obzira na to korištena za razne poslove. Izbijanjem rata kvalitet stoke je dodatno opao, jer se nije mogla proizvesti ni najmanja količina stočne hrane, iako njezina proizvodnja nije bila zadovoljavajuća niti u periodu mira. Od stanovništva je stoka uzimana za potrebe rata, tako da je već 1918. godine za klanje korištena stoka čiji je prinos mesa iznosio manje od 40% žive vage. Prema statistici iz 1919. godine broj grla je iznosio 2 832 783, dok je 1910. taj broj bio 5 956 991. Jedina svijetla tačka privrednog života tokom Prvog svjetskog rata je suha šljiva, koja je jedina imala aktivan eksportni bilans. Smatra se da je ona čak i spasila stanovništvo od većeg umorstva iz razloga što je za 200 vagona, izveženih u ostale dijelove Monarhije, dobijeno 615 vagona krompira, ali je iskorišteno tek nešto više od 50%.
Već u prvim danima rata obustavljen je rad u gotovo svim industrijskim preduzećima iz razloga što je radna snaga bila angažirana u vojsci ili u vršenju vojnih obaveza. Ona preduzeća koja su nastavila rad imala su velike poteškoće sa nestašicom radne snage, sirovinama, održavanjem mašina, transportom i plasmanom gotove robe. Vlast je posebnu pažnju posvetila rudnicima željeza i uglja koji su stavljeni pod kontrolu vojnih vlasti. Pojačana proizvodnja je počela 1916. godine, kada je otklonjena neposredna ratna opasnost. Tada se otvaraju novi rudnici i zapošljava se dodatna radna snaga, što je rezultiralo povećanjem proizvodnje uglja, ali i razvojem metalne industrije. Najveće posljedice rata je osjetila drvna industrija, koja je bila najrazvijenija. U toku rata BiH je drvo izvozila u Italiju a za njega je u zamjenu dobijala životne namirnice. Ipak, ulaskom Italije u rat, na stranu Antante, izvoz je obustavljen što je dodatno narušilo stanje u BiH. Tvornice su militarizirane pa je tako tvornica “Bosansko d. d.” iz Teslića koja je proizvodila drvo, počela proizvoditi aceton koji se upotrebljavao za pravljenje bezdimnog baruta. Velika elektrohemijska industrija “Bosansko d. d. za elektrinu” iz Jajca tokom rata radila je bez prestanka, isključivo za ratne potrebe, dok je proizvodnja nafte u rafineriji “Danica” iz Bosanskog Broda znatno opala zbog otežane nabavke sirove nafte iz Galicije. Tokom rata prestala je sa radom i fabrika tarpentina i kalofonija iz Višegrada, ali nakon što je vojska 1916. godine preuzela upravu nad preduzećem rad je obnovljen iz razloga što je kalafonij bio neophodan za ratne potrebe.
Početkom rata prehrambena industrija je radila u povoljnim uvjetima jer je konkurencija usljed ratnih okolnostima bila slabija. Mlinska industrija je, usljed otežanih uvjeta uvoza brašna iz Mađarske imala dobre rezultate. Sarajevski paromlin je radio sa punim kapacitetom i svojim brašnom opskrbljavao stanovništvo BiH. Pretvaranjem fabrike šećera u Usori za potrebe rata u jesen 1914. godine došlo je i do nestašice šećera u BiH, dok se znatno povećala potrošnja piva usljed povećane koncentracije vojske u BiH, koja je u alkoholu vidjela mogućnost za smanjenje stresa prouzrokovanog ratom. Time su i bosanskohercegovačke pivare radile pod povoljnim uvjetima. Ipak, rat je doveo do poskupljenja ječma i slada, što se negativno odrazilo na rad pivara. Poteškoće je imala i duhanska industrija. Međutim, tokom rata znatno je opala kupovna moć stanovništva tako da je i potrošnja cigareta smanjena, dok se znatno povećala potrošnja motanog duhana.
I saobraćajne prilike su prilagođene ratnim okolnostima. U prvim sedmicama robni promet željeznicama je bio gotovo u potpunosti obustavljen, a u ograničenim količinama dopušten je samo prijevoz osnovnih životnih namirnica. Željeznica je dobila poseban značaj, naročito u prifrontskom dijelu, jer su njome prevoženi vojnici. Ratne okolnosti dovele su i do pogoršanja finansijskih i ekonomskih prilika u BiH. Nabavka kredita je bila iznimno teška, a skučene kreditne mogućnosti dovele su i do otežanog poslovanja jer se tražila samo gotovina. Ipak, i takvo poslovanje je bilo znantno nesigurno usljed velike inflacije. Ratne okolnosti su različito utjecale i na rad trgovine i obrta. Ona preduzeća koja su prodavala robu za potrebe rata imala su određeni poslovni uspjeh, dok su ostala konstantno bila u deficitu. Osiguranje nesmetanog vođenja rata bio je prioritet austrougarske vlasti, zbog čega je 3. avgusta 1914. godine donesen “Zakon o racionarnom i veoma ograničenom snabdijevanju stanovništva životnim namirnicama”. Nekontrolisani rast cijena žita i brašna, vlast je pokušala ograničiti novim Zakonom od 7. decembra 1914. godine, kojim je Zemaljska vlada bila ovlaštena da shodno ratnim okolnostima poduzima neophodne mjere u poljoprivredi, industriji, zanatstvu, trgovini i snabdijevanju stanovništva. Ipak, šverc je dovodio do lančane trgovine, zbog čega su cijene životnim namirnica dostizale basnoslovne iznose i usložnjavale ionako teško stanje. Cijene pojedinih namirnica su u periodu od 1913. do 1916. godine narasle i za tri puta, a krajem rata čak i do 2 300%. Ovakav rast cijena opustošio je gradsku i seosku privredu. Kako bi zaštitila trgovce i potrošače vlast je 30. novembra 1917. godine donijela posebnu naredbu kojom je za prodaju životnih namirnica bila neophodna posebna dozvola. Za svaki prekršaj bila je predviđena stroga kazna.
Kao i u svakom ratu i ovaj je najviše pogodio radnike i druge siromašne kategorije stanovništva. Život stanovnika BiH je usljed ratnih okolnosti i poskupljenja iz dana u dan bivao sve teži. Prvi svjetski rat je gotovo u potpunosti obustavio izvoz, zbog čega se bosanskohercegovački vanjski trgovinski saobraćaj vršio jedino unutar Monarhije, a manjim dijelom na prostor Njemačke i Rumunije. U konačnici ukupna šteta BiH prouzrokovana ratnim nedaćama iznosila je 2 500 000 000 zlatnih franaka.
