Požar spalio Visoko

Požar je izbio u noći 11. novembra 1911. godine, a smatra se da je požar izbio u gornjem dijelu tadašnje čaršije, u kući visočkih starosjedilaca, porodice Mataradžija. U to vrijeme odjeća se prala ručno, a veš se otkuhavao u velikim loncima na vatri. Tako je bilo i kobnog 11. novembra, kada je žena koja je otkuhavala i prala veš, ostavila neugašeno ognjište.

Te noći puhao je jak vjetar pa je iskra s neugašenog ognjišta završila na krovu obližnje kuće, odakle se vatra širila s kuće na kuću, s dućana na dućan da bi u kratkom roku Visoko zahvatio nezapamćen požar. Izgorjelo je više od 450 kuća, dućana i drugih objekata. Ostalo je zapisano kako je pomoć pristizala sa svih strana, iz Beograda, Cazina, Nevesinja, Rogatice, Sarajeva, Tuzle, a prikupljeno je 32.158 kruna. I pojedinci su pomagali, poput tadašnjeg direktora Vakufa, efendije Šerifa Arnautovića, kao i samog kralja Austro-Ugarske monarhije Franje Josipa I.

Nakon što su utvrđene razmjere vatrene stihije, u proljeće 1912. pristupilo se obnovi. Zemaljska vlada naredila je da se kuće zidaju od cigle i pokrivaju crijepom, ali da ostanu u duhu tradicionalnog bosanskog graditeljstva. Nakon požara, u obnovi koja je uslijedila, Visoko je dobilo konture urbane sredine sa mješavinom orijentalnog i zapadnog stila.

Ono o čemu se pričalo nakon požara u Visokom i što je ostavilo dubok pečat, bila je solidarnost ljudi tog vremena. Pomoć je pristizala sa svih strana, a nakon što su putem telegrafa saznali za katastrofu koja je zadesila Visočane, komšije iz Fojnice slale su vruće hljebove, a narod iz okolnih sela pružio je smještaj i utočište onima koji su ostali bez krova nad glavom.

Austrougarska vlast odmah je uputila hitan poziv i prema Beču, ali i prema Pešti i Pragu da se Visokom hitno pomogne. Materijal za obnovu domova stizao je vozom – ćirom iz svih dijelova zemlje, ali i šire. Osim materijalne pomoći, Austro-Ugarska je uputila i svoje inžinjere, tehničare i majstore, koji su učestvovali u obnovi gradske čaršije.