Trajalo 1. zasjedanje AVNOJa

U novembru 1942. partizani su zauzeli Bihać i osigurali kontrolu nad velikim dijelom zapadne Bosne, Dalmacije i Like, koju su nazvali Bihaćka republika. U gradu je 26. i 27. novembra, na inicijativu Tita i KPJ, osnovano Panjugoslavensko antifašističko vijeće za narodno oslobođenje Jugoslavije (AVNOJ). AVNOJ je na svom osnivačkom zasjedanju usvojio princip multietničke savezne države kao osnovu za buduću vladu zemlje, ali nije zvanično odredio kakav će sistem vlasti biti implementiran nakon rata. Postojala je određena nejasnoća u pogledu broja budućih federalnih jedinica i da li će sve imati jednak status unutar federacije.

AVNOJ također nije spomenuo međunarodno priznanje jugoslavenske vlade u egzilu sa sjedištem u Londonu, koju su podržavali zapadni saveznici, a Sovjetski politički vođa Josif Staljin nije želio da se suprotstavi saveznicima podržavajući partizane. Neposredno prije sjednice u Bihaću, Tito je izvornom nazivu AVNOJ-a dodao izraz “Antifašizam” kako bi naglasio njegovu privremenu i antiosovinsku prirodu. Ovi koraci su napravljeni kao odgovor na sovjetske stavove izražene u prepisci između KPJ i Moskve u periodu juli-novembar 1942. Kominterna je tražila od Tita da osnuje političko tijelo isključivo za oslobađanje zemlje, a ne protiv jugoslavenske monarhije. Sovjeti su tražili od AVNOJ-a da otvoreno ne promiče komunističku agendu kako bi se izbjeglo antagoniziranje zapadnih saveznika, te su upozoravali da se Tito ne imenuje za predsjednika AVNOJ-a.
Ivan Ribar je predsjedavao svim zasjedanjima AVNOJ-a.

Vijećnici AVNOJ-a predstavljali su pojedine dijelove Jugoslavije: 17 za Bosnu i Hercegovinu, 15 za Hrvatsku, po 14 za Srbiju i Crnu Goru, 8 za Sloveniju, 6 za Sandžak i 3 za Vojvodinu, dok Makedonija uopšte nije bila zastupljena. Ova raspodjela odražavala je broj partizana iz svakog dijela zemlje koji su učestvovali u oružanoj borbi. Neki od izabranih vijećnika, uključujući sve predstavnike Slovenije i Vojvodine i 12 drugih, nisu stigli.[8] Slovenačka delegacija je telegramom obavijestila AVNOJ o svojoj podršci. AVNOJ je izabrao Predsjedništvo sa Ivanom Ribarom za predsjednika i Pavlom Savićem i Nurijom Pozdercem za potpredsjednike. Ribar je bio prvi predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je kasnije preimenovana u Jugoslaviju.

AVNOJ je imenovao i Izvršno odbor, kojim je predsjedavao Ivan Ribar. Vijeće je imalo tri potpredsjednika: Edvarda Kocbeka, Nuriju Pozderca i Pavla Savića i još šest članova: Mladena Ivekovića (socijalna pitanja), Veselina Maslešu (propaganda), Simo Milošević (zdravstvo), Ivan Milutinović (ekonomija), Mile Peruničić (unutrašnji poslovi), i Vlada Zečević (vjera). Izvršni odbor se formalno nije smatralo vladom, ali Tito naveo da se vlada ne može formirati iz međunarodnih razloga. Umjesto toga, opisao je izvršni odbor kao politički instrument za mobilizaciju ljudi.

Nakon zasjedanja u Bihaću, osnovana su zemaljska vijeća kao politička tijela koja predstavljaju ono što se očekivalo da će biti pojedinačni dijelovi buduće federacije. U januaru 1943. Izvršno vijeće AVNOJ-a objavilo je “Narodnooslobodilački zajam”, pokušaj prikupljanja pola milijarde kuna za partizane. Ustaški režim NDH pokrenuo je propagandnu kampanju u novembru 1942. kako bi diskreditirao AVNOJ i prikazao borbu partizana kao prosrpsku i antihrvatsku. Kampanja, koja je opala nakon marta 1943, uključivala je objavljivanje brošura i novinskih članaka, kao i nekoliko skupova. Isticano je učešće Srba u ustancima, dok Hrvati ili Muslimani učesnici AVNOJ-a ili nisu spominjani, etiketirani kao izdajice ili pogrešno imenovani.