Trajalo 2. zasjedanje AVNOJa

Nakon što je Italija kapitulirala i snage zapadnih saveznika napredovale prema Jugoslaviji, Tito je najavio još jedno zasjedanje AVNOJ-a. Od prethodnog zasjedanja, zapadni saveznici su počeli da podržavaju partizane, a Tito je smatrao vjerovatnim britansko iskrcavanje u Jugoslaviji. U oktobru 1943, neposredno prije drugog zasjedanja, Centralni komitet KPJ je osnovao Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), jugoslavensko izvršno tijelo,[8] imenovano da obavlja ulogu privremene vlade.

AVNOJ se ponovo sastao u Jajcu 29. i 30. novembra 1943. Ivan Ribar je predsjedavao kao predsjednik Izvršnog vijeća. KPJ je prvobitno planirala da drugom zasjedanju AVNOJ-a prisustvuje 250 vijećnika, koje biraju regionalna zemaljska vijeća, ali broj vijećnika je naknadno povećan za 53 i uključivao je vijećnike iz Makedonije i Sandžaka. Ukupno je trebalo da bude izabrano 78 vijećnika iz Hrvatske, 53 iz Bosne i Hercegovine, 53 iz Srbije, 42 iz Slovenije, 42 iz Makedonije, 16 iz Crne Gore, 11 iz Sandžaka i 8 iz Vojvodine. Od planiranih 303, do početka sjednice stigla su 142 vijećnika, a zasjedanju su prisustvovala i 163 zamjenika vijećnika, dok vijećnici iz Sandžaka i Makedonije nisu nikako prisustvovali. Također, Glavni narodnooslobodilački odbor Srbije nije mogao da održi izbore za svoje vijećnike zbog njemačke okupacije Srbije. Umjesto toga, vijećnike su imenovale pojedine partizanske jedinice porijeklom iz Srbije, ali zbog toga istočna Jugoslavija biva nedovoljno zastupljena.

Stvaranje nove države

AVNOJ je donio nekoliko odluka od najvišeg političkog i ustavnog značaja. Proglasila se za vrhovno zakonodavno tijelo u zemlji i predstavnika jugoslavenskog suvereniteta, potvrdio opredijeljenost za formiranje demokratske federacije, i priznao ravnopravan položaj Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Slovenije u budućoj federaciji. Uz ostale nižerangirane regionalne cjeline naveden je samo Sandžak, iako je njegovo zemaljsko vijeće i dalje bio uvršten među „sedam osnovnih organa narodne vlasti“. Iako položaj pojedinih naroda i regiona nije dalje razrađivan, drugo zasjedanje AVNOJ-a odredilo je tip federalnog uređenja koji će se uvesti u Jugoslaviju, po uzoru na Sovjetski Savez.

Titovi stavovi su prevladali nad modelom koji su usvojili Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske i Komunistička partija Hrvatske (KPH), nominalno samostalni dio KPJ osnovane u Hrvatskoj. Lider KPH Andrija Hebrang se zalagao za labavu jugoslavensku federaciju u kojoj bi komunističke partije i organi osnovani u federalnim jedinicama bili suvereni. Nasuprot tome, Titova vizija federalnih jedinica bila je samo kao administrativne podjele. Hebranga je krajem 1944. zamijenio Vladimir Bakarić, koji je stavove KPH o federalizmu uskladio s Titovim.

AVNOJ je također negirao legitimitet jugoslavenske vlade u egzilu i zabranio povratak kralja Petra II u zemlju dok njen narod ne odluči o budućnosti monarhije nakon rata. Također je proglasio da svi sporazumi koje je prethodno sklopila vlada u egzilu podliježu preispitivanju i odobrenju, ponovnom pregovaranju ili otkazivanju, dok je sve daljnje sporazume koje je zaključila vlada u egzilu proglasio nevažećim. Nadalje, AVNOJ je izjavio da Jugoslavija nikada nije prihvatila podjelu iz 1941. Konačno, Titu je dodijeljen čin maršala Jugoslavije.

AVNOJ je izabrao i novo Predsjedništvo od 63 člana, kojim je predsjedavao Ribar. Imenovano je 5 potpredsjednika: Antun Augustinčić, Moša Pijade, Josip Rus, Dimitar Vlahov i Marko Vujačić. Za sekretare Predsjedništva imenovani su Radonja Golubović i Rodoljub Čolaković. Neki od vijećnika AVNOJ-a bili su nekomunisti, pa su u Predsjedništvo bili i neki nekomunisti iz predratnog HSS-a i Samostalne demokratske stranke (SDS). NKOJ je potvrđen u ulozi vlade. Tito je imenovan za predsjednika NKOJ-a i imao je tri potpredsjednika. Dvojica su bili članovi KPJ Edvard Kardelj i Vladislav S. Ribnikar, a jedan je bio Božidar Magovac iz HSS-a. Konačno, AVNOJ je formalno pohvalio i zahvalio Titov Vrhovni štab i partizanske snage za njihovu oružanu borbu.

Savezničko priznanje i razvoj 1944.

AVNOJ je 15. januara 1944. u svoj rad uveo višejezičnost, odlučivši da svoje službeno djelo objavi na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku. U februaru su AVNOJ i NKOJ na Titov zahtjev usvojili novi amblem buduće federacije. Amblem se sastojao od 5 upaljenih baklji koje su gorjele kao jedan plamen koji predstavlja pet ujedinjenih nacija, te je bilo uokvireno snopovima, a na vrhu je stajala crvena petokraka. Na kraju prekrižena plavom trakom na kojoj je pisalo ime države, Demokratska Federativna Jugoslavija.

Staljin je bio bijesan zbog odbijanja AVNOJ-a sovjetskih savjeta prilikom uspostavljanja NKOJ-a kao privremene vlade i eksplicitnog odbacivanja vlade u egzilu. Staljin je posebno bio zabrinut zbog Titovog preuzimanja predsjednika NKOJ-a i njegovog uzdizanja u čin maršala. Smatrao je da će to signalizirati zapadnim saveznicima da se KPJ zapravo bori za revoluciju. Staljin je bio dodatno ljut činjenicom da nije dobio prethodno obavještenje o odlukama.

Na Staljinovo iznenađenje, zapadni saveznici nisu se oštro protivili odlukama AVNOJ-a. Nastavljen je dotok britanske opreme i naoružanja partizanima, koji je započeo u drugoj polovini 1943. na osnovu Čerčilove mediteranske strategije. Samo nekoliko dana nakon drugog zasjedanja AVNOJ-a, saveznici su na Teheranskoj konferenciji priznali partizane kao savezničku snagu i prekinuli dalju pomoć četnicima. Na poziv britanskog premijera Winstona Churchilla, vlada u egzilu na čelu s Ivanom Šubašićem i NKOJ pod vodstvom Tita potpisali su 16. juna 1944. Viški sporazum, gdje vlada u egzilu priznaje AVNOJ u zamjenu za obećanje NKOJ-a da će odluku o ustavu Jugoslavije odgoditi za poslije rata. Tito i Šubašić su 1. novembra u Beogradu zaključili još jedan sporazum, gdje je Šubašić potvrdio AVNOJ kao zakonodavno tijelo Jugoslavije i pristao na formiranje nove vlade od 18 članova. Šest članova bi dolazilo iz vlade u egzilu, a 12 bi bili članovi NKOJ-a. I drugo zasjedanje AVNOJ-a naišlo je na odgovor četničkog vrha. Na Svetosavskom kongresu održanom u januaru 1944. predložili su alternativno rješenje za poslijeratnu vladu. Kongres je takođre osudio AVNOJ u skladu sa savremenom četničkom propagandom kao proizvod kolaboracije komunista i ustaša protiv Srba.

Progon Nijemaca

Predsjedništvo AVNOJ-a je 21. novembra 1944. proglasilo Nijemce u Jugoslaviji kolektivno krivim za rat i neprijatelje Jugoslavije. Nijemci u područjima pod kontrolom partizana bili su internirani. Prije 1944. u Jugoslaviji je živjelo oko pola miliona Nijemaca. Oko 240.000 je evakuisano prije dolaska Crvene armije, još 150.000 je kasnije deportovano u SSSR na prinudni rad, 50.000 je umrlo u jugoslavenskim radnim logorima, a 15.000 je ubijeno od strane partizana. Većina ostalih je protjerana iz Jugoslavije, a njemačka imovina je konfiskovana. Do popisa stanovništva iz 1948. ostalo je manje od 56.000 etničkih Nijemaca.