Sve do kraja 19. vijeka Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv. “Hrvatima” nit tzv. “Srbima”, nego Bošnjacima, a tzv. “srpsko-hrvatski” politički faktor nije imao nikakvog značajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.
Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam među Bošnjacima bogumilske vjere, ali ne i tzv. “hrvatstvo”, dok “pravoslavaca” praktično nije ni bilo u Bosni sve do okupacije Bosne od strane Turske Imperije.
Međutim, krajem 19. vijeka to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noći postaju tzv. “Hrvati” i tzv. “Srbi”. Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada počinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda, što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije događalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu, a ne protiv nje.
O Bošnjacima, kao jednom narodu tri različite vjere, govori, 1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin, govoreči o “potrebi bratstva između Bošnjaka i Srba i ostalih Slavena”.
Osvrnimo se, dakle, na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i kada govori o programu posrbljavanja Bošnjaka on kaze: . . . K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate. . . ” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi. . . obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u đelo privesti mogli. “
Da bi plan velike Srbije tekao bez većih problema, i posrbljavanje Bošnjaka muslimana izvršilo kako je zamislio, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opća historija Bosne gđe se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka”, i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg. ” (ovđe je značajno primjetiti da Garašanin ne spominje nikakve millete, nego na više mjesta koristi narodno ime Bošnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni, dakle kao zajednički naziv svih Bošnjaka, bez obzira na vjeru).
Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolički Bošnjaci, tako Garašanin kađe da neče biti velikih problema “preobratiti”, odnosno posrbiti, Bošnjake pravoslavce (Bošnjake istošnog vjeroispovijedanja), i o tome kaže sljedeče: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. “. NAPOMENA: U vrijeme kada Garašanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni, a ni kasnije, sve do 1920 godine!! (Na osnovu sporazuma između Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine “Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056. , kojom daje blagoslov na prisajedinjenje “ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi” eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve uključujući i eparhiju u Bosni, koja je uvijek do tada bila isključivo u sastavu Carigradske patrijaršije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobađa od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom, dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni), i nikakve narodne veze nije bilo između Bošnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca. . . . Bošnjaci pravoslavci (danasnji tzv. “bosanski Srbi”), inače, potiču u ogromnoj večini od stočarskih plemena pravoslavnih Vlaha, a ostatak od Bošnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.
Veči problem, pak, Garašanin vidi u posrbljavanju Bošnjaka katolika, pa o tome kaže: “Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri. “
Bošnjaci katolici su također krajem 19. vijeka preko noći postali tzv. “bosanski Hrvati”, ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni, to jasno uočavaju i sami hrvatski historičari kao npr. Tomislav Raukar, Nada Klaić, itd.
Tako, hrvatski historičar Tomislav Raukar kaže vrlo jasno: “U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izričitih potvrda o nazočnosti hrvatskoga stanovništva na području bosanske države. . .
“Dapače, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje. “
Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslovenskih zemalja, hrvatski historičar Dr Nada Klaić u svome đelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITICKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE”, Zagreb, 1989. , dolazi do sljedečih konstatacija:
“. . . . No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišičevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveč stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. vijeka. . . . “
Sve do pred kraj 19. vijeka u Bosni su živjeli jedino Bošnjaci, koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:
Bošnjak katoličke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas. . . . Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo. “
Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku” koju je objavio list “BOŠNJAK” u izdanju od 2. VII, 1891 godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
Znaš Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. [. . . ]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.
