Mehdin Hodžić

Mehdin Hodžić, u narodu poznat kao kapetan Senad i Crni labud, rođen je 15. oktobra 1957. u Tuzli. Do izbijanja agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. U agresiji na Hrvatsku stječe svoje prvo ratno iskustvo. Krajem 1991. vraća se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH. Poginuo je kao vojnik 10. maja 1992. u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju BiH. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

ROĐENI TUZLAK

​Mehdin Hodžić, sin Selme i majke Hurije, odrastao je u mjesnoj zajednici Šićki Brod u Tuzli. Imao je i sestru Ajšu. Nakon srednje škole upisuje Fakultet za sport u Sarajevu. Bio je atletski građen, inteligentan, pun snage koju je oplemenio borilačkim vještinama. Rat na prostoru bivše Jugoslavije zadesio ga je na službi u Makarskoj gdje je radio kao policajac u Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske. Tu stječe prva ratna iskustva u borbama sa snagama JNA. Rat ga je zatekao u Hrvatskoj, dole je ratovao, ali kao rođeni Tuzlak kad je vidio šta se sprema u BiH, vraća se u svoju domovinu. (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) S ciljem da ne dozvoli da njegovi sugrađani dožive strahote kojima je svjedočio u Hrvatskoj, stavlja se na raspolaganje Patriotskoj ligi Bosne i Hercegovine. Mehdin se odmah nakon uključenja u Patriotsku ligu svim žarom posvetio formiranju specijalnih jedinica, uporedo radeći na njihovom naoružavanju. “Bio je slobodnjak, nije bio oženjen, a bio je veoma ozbiljan i uporan u svojim ciljevima. Nije volio mnogo neku politiku…” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Znam da je bio ‘izrađen’ za posao kad je došao iz Hrvatske. Bilo mu je obećano da će dobiti neki posao u policiji, pa ni od toga nije bilo ništa. Znam kad smo sjedili jednom prije rata, i on mi kaže kako mu je teško. Kaže: ‘Imam 30 godina i čekam da mi otac da neki dinar.’ A to je čovjek koji je sve ostavio u Hrvatskoj, gdje je imao neki status, I vratio se da se bori za svoju državu.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Potjernice su bile izdane za svima nama koji smo napustili JNA i MUP. Morali smo se kriti. Rad je bio strogo ilegalan. Svi mi iz Patriotske lige imali smo konspirativna imena; Mehdin je bio kapetan Senad…” Dobio je to ime u štabu PL u Sarajevu, isto kao što sam ja dobio ime kapetan Almir.“ (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

NAPAD NA BIJELJINU

​Napadom na Bijeljinu 1. aprila 1992. godine započela je otvorena agresija JNA i srbijanskih paravojnih formacija na Bosnu i Hercegovinu. “Već 2–3 mjeseca prije tog prvog aprila 1992. mogli ste vidjeti po Bijeljini organizirane jedinice koje su se šetkale s kokardama na kapama i automatskim puškama. Njih je vodio i organizirao predsjednik regionalnog odbora Srpske radikalne stranke Mirko Blagojević zajedno sa svojim kolegom Arkanom. Jasno su asocirali na četnike. To je meni i drugim momcima bio signal da se počnemo spremati za odbranu… Većina ljudi nije znala šta ih čeka. Bijeljina je bila prva na udaru…” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) U ‘blic krigu’ planiranom u kabinetu Slobodana Miloševića uz masovne egzekucije do 17. aprila 1992. godine snage JNA i paravojne srpske jedinice zauzimaju Zvornik, Višegrad i Foču usmjeravajući svoje snage prema Tuzli.

ETNIČKO ČIŠĆENJE

​“Srbi u Bosni rade isto što su lani radili u Hrvatskoj. Pod izgovorom samoodbrane preuzimaju kontrolu nad zajedničkim teritorijem. Zapravo oni prave ‘Veliku Srbiju’. Gotovo kompletno stanovništvo lojalno legalnoj vlasti RBiH prisiljeno je na egzodus prema slobodnim teritorijama. Smatra se da oko 20.000 ljudi bježi, većinom pješice. Za dva dana prešli su 80 km, a ostalo im je još 20 km do slobodne teritorije. Nemaju hrane, ni lijekova…” (Aernout VAN LYNDEN, reporter SKY NEWS-a, 1992) U etničkom čišćenju neprijatelj koristi isti model. Topničke i oklopno-mehanizovane jedinice JNA opkoljavaju gradove. Putem medija lokalno stanovništvo se poziva na nepružanje otpora i potpisivanje lojalnosti tzv. srpskoj Bosni i Hercegovini, nakon čega slijedi etničko čišćenje. Iako se žrtve etničkog čišćenja na Zvorničkoj i okolnim općinama broje hiljadama, narod u strahu i dalje vjeruje u propagandu srbijanskih medija preko kojih se nesrpsko stanovništvo poziva na lojalnost novim srpskim vlastima. Traži se da predaju oružje i ponavlja im se da JNA garantuje sigurnost svim građanima. Kako su izgledala ta obećanja u stvarnosti, najbolje govori podatak da je na području zvorničkih sela Đulići, Klisa i Šetići, koja su prihvatila poziv na mirnu predaju i potpisala lojalnost srpskim vlastima, u jednom danu odvedeno i na najzvjerskiji način pobijeno 700 nenaoružanih muškaraca od 15 do 70 godina. Nažalost, mnogi od tih ljudi smatrali su ljude okupljene oko Mehdina Hodžića i kapetana Hajre odmetnicima i nisu im dozvoljavali da organiziraju mobilizaciju u nekim od tih sela. “Nismo baš bili primljeni raširenih ruku u tim selima, iako je stvarno kasnije to bio herojski kraj. Ipak, mislim da je veliki problem bila ta uljuljanost naroda koji nije vjerovao šta se dešava 6–7 kilometara od njihovih kuća ili deset kilometara od Zvornika… Nisu vjerovali i čekali su da im dođu četnički koljači. Čak su negodavali što smo mi tu!” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “U onakvom stanju u ono vrijeme mi kao narod smo lebdjeli u zraku, bili smo u nekom beznađu. Nije ni čudo. Naše političko vođstvo u Zvorniku nas je izdalo, a isto je bilo i u mnogim drugim mjestima u BiH. Napustili su grad i pobjegli sa prostora Zvorničke općine… I pored toga što je ovdje bilo provokacija od polovice 1991. godine, narod je želio mir, ali desilo se da je doživio pokolj!” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

MALA GRUPA, ALI ODABRANA

​U vrijeme najstrašnijeg stradanja naroda sjeveroistočne Bosne 25. aprila 1992. godine Mehdin Hodžić preuzima dužnost komandanta taktičke grupe Teritorijalne odbrane Zvornik sa sjedištem na slobodnoj teritoriji Sapne. Zajedno sa još jednim herojem odbrambeno oslobodilačkog rata Hajrudinom Mešićem, poznatim kao kapetan Hajro, organizira odbranu i obuku naroda na slobodnom području Zvornika. Poslije pada Bijeljine na prostor Sapne dolazi i Hase Tirić. Njih trojica se udružuju u zajedničku komandu. Malobrojne skupine patriota okupljaju se u šumama i selima rubnih dijelova okupiranih općina. Središte otpora nalazi se na slobodnom teritoriju Sapne. “Isticao se u najkritičnjim situacijama smirenim i hrabrim držanjem… Svojom pojavom Kapetan Senad ozario je lica muškarcima i ženama, djeci i starcima, odnosno ulio im nadu u mogućnost opstanka na ovom prostoru. Njegova sposobnost organizacije života i aktiviranja ljudi u ratnim prilikama urezala je lik i karakter, ne samo vođe nego i odgajatelja i učitelja…” (5) (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Kažu mi da ima neka vojska u Bari. Ja sam se istuširao i otišao da vidim. Po mojoj procjeni bilo je oko 200 vojnika. Kad sam ih vidio, kao da sam vidio dragog Allaha. Jer, čuo sam prije na noć vijesti kako je u Bijeljini i u Janji pobijeno bošnjačko stanovništvo – pretežno muškarci. Odmah sam se upisao u redove Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, tj. kod kapetana Senada – Labuda.” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka ) “Nismo imali oružja. Imali smo neke naprave, neko sjekiru, neko sjekiricu, neko nož. Ko je im’o kupljenu pušku, on ju je krio… Tek 93. su ih počeli iznositi…” (Isak NOČIĆ, borac)

NAPAD NA SAPNU

​“Između Kalesije i tog slobodnog dijela bilo je dosta teritorije koju mi nismo kontrolisali. I upravo su JNA i četnici htjeli osvojiti taj mali dio jer smo ih mi boli u oči.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) maja 1992. JNA i srpske paravojne formacije sa oklopno-mehanizovanim bataljonom i artiljerijsko-raketnim jedinicama i pješadijom napadaju prostor Sapne iz pravca Karakaja, Boškovića, Kitovnica, Rastočnice, Rožnja Miloševića, Malešića, Kiseljaka. Branitelji su opkoljeni i napadnuti sa svih strana. Ratni reporter Salih Brkić za TVBiH izvještava: “…Iz komande TO Zvornik javljaju nam da se na području Međeđe, Vitinice i Zaseoka nalazi oko 2.000 izbjeglica u veoma teškoj situaciji. Nalaze se u okruženju i ne mogu nastaviti put prema slobodnim teritorijama u Živinicama i Tuzli…” MAJ 1992. GODINE maja 1992. godine mala grupa branitelja uspijeva zaustaviti snage JNA i probuditi nadu u mogućnost otpora mnogobrojnijem i naoružanijem neprijatelju. Presudnu ulogu za uspjeh ove akcije imao je Mehdin Hodžić. “Sa Mehdinom Hodžićem čuo sam se telefonom 9. maja zadnji put. Pitao me hoće li mu doći pomoć. Pokušao sam mu pomoći, međutim nisam mogao da se probijem do Sapne, jer su već bili jaki napadi na Kalesiju koja će pasti već 11. maja.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Dan prije dva momka su poginula, a kapetan Hajro je bio ranjen u lijevo rame. Zbog toga su kapetan Hajro i jedna dobra grupa boraca otišla tog 10. maja u susjedno selo na dženazu.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) U jutarnjim satima 10. maja 1992. godine neprijatelj je sa oklopno-mehanizovanim jedinicama ušao u Zaseok. Paravojne srpske jedinice, sastavljene od kriminalaca uz pomoć tzv. JNA, navikle su da bez problema ruše i pale sve pred sobom. Izuzev herojskog otpora na Kula-Gradu koje su im pružile snage okupljene oko kapetana Almira, neprijatelj je gotovo bez žrtava već osvojio i uništio mnoga sela i gradove u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Iza njih je ostalo na hiljade pobijenih civila koji su im se predavali bez ikakvog otpora. “Civili, ranjenici, granate padaju, brujanje tenkova… Mi tog momenta shvatamo da smo u potpunom okruženju i da nemamo kuda. Ja sam čak u jednom momentu uzeo bombu da se ubijem ako me pokušaju zarobiti.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) Nakon prvog šoka kapetan Senad je konsolidirao odbranu koja se povukla sa prilaza Zaseoku. Njegovoj grupi pridružilo se još 25 naoružanih ljudi koje je imao u rezervi. “Školski gledano, kad razrađujemo napad i odbranu uvijek bi odnos napadača i branioca trebao biti tri prema jedan. U ovom slučaju bio je deset prema jedan.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Pucnjava je počela kad smo ustali na doručak, tako da niko nije doručkovao.” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Izuzetno se dobro sjećam i ne mogu nikako izbrisati iz svojih misli taj 10. maj 1992. godine. Nije bilo pucnjave iz automatskog naoružanja; samo su se čuli tenkovi, haubice i prage.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka) “Ja sam imao nesreću da sam nekako na samom početku, poslije samo pola sata, bio ranjen kad je jedan metar od mene u betonsku ploču pala granata 60 mm.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Kapetan Senad nas je rasporedio u dvije grupe. Rekao je da se ne plašimo, da ne ubija svaka granata, da nemamo straha, jer u strahu čovjek prije može poginuti, da budemo hrabri, da branimo naše selo, da branimo naše majke…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka) “Mi smo vidjeli kako oni ulaze u Zaseok s tenkovima iz drugog dijela, pa pošto nismo imakli nikakve veze, otud smo vikali i poimenice ih dozivali i govorili – eto tenkova, čuvajte se…” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka) “Nismo imali između sebe radio niti žičanu vezu. Jednostavno oslobađanje Sapne je teklo onako kako je ko osjećao na osnovu eho lokacije, tj. odjeka pucnja… Narod se razbježao po šumama; kako je ko mogao, izvlačio se…” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) Neprijateljske snage kao i mnogo puta do tada počele su preko megafona pozivati stanovnike na predaju. “Ako ne položite oružje, JNA neće snositi odgovornost za dalja dejstva…” “Ne znam cifru, ali bilo ih je ko mrava.” (Nusret MUHAREMOVIĆ Poki, borac iz Zaseoka) “Bilo je pakleno. Sa susjednog brda kad se posmatralo prema Zaseoku i prema onim tenkovima, bilo je zaista pakleno. Dovoljno je reći – tenk…” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka) “Mi smo bili odlučni i skupili smo hrabrost da ostanemo uz našeg kapetana Senada.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka) “Ja sam imao u rukama onu staru pušku M48. Smatrao sam tada da mi je to tenk u rukama, ali kada sam vidio pravi tenk u borbenim djelovanjima shvatio sam da nemam ništa u rukama.” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka) “Neprijatelj je bio na brdu iznad nas, na udaljenosti od nekih 50 metara. Mi smo bili u jednom šljiviku. Izašao je tenk i samohotka. Prvi tromblon koji smo ispalili pogodio je komandno vozilo…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka) Odmah nakon pogotka komandnog vozila saborac Mujo ispaljuje projektil iz ose. Gađao je tenk i pogodio samohotku. “Četnici su tada, nakon što je pogođeno komandno vozilo i samohotka, počeli bježati.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka) “Sjećam se dobro rahmetli komandanta Mehdina Hodžića koji je rekao: ‘Poki, na moj znak, kad ja prvi zapucam, tada ćemo svi krenuti na juriš.’” (Nusret MUHAREMOVIĆ Poki, borac iz Zaseoka) “Ispalio je taj kratki rafal i onda je povikao: ‘Juriš!!!’ Svi smo krenuli za njim u napad…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka) “Nismo mogli vidjeti, ali slušali smo šta se tamo dešava. Bilo je kao u partizanskim filmovima. Čuje se kako viču – ‘uraaaa’ i narednih pola sata ta pucnjava ide sve dalje od sela…” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Izgledalo je strašno, jer do tada sam samo u filmovima gledao te scene kad se juriša prsa u prsa. Srećom ovdje nas nisu sačekali da se bijemo prsa u prsa, već su počeli bježati.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

POGIBIJA

​“Sa rahmetli komandantom Mehdinom Hodžićem krenuo sam da pokušamo zarobiti još jedan tenk… Nismo uspjeli. Tenk je pobjegao. Vjerujte mi nisam vjerovao da onako brzo može ići tenk… Četnici su se povlačili, naši su udarili kontru s drugog brda. Ne znam koliko, ali bilo nas je malo…” (Nusret MUHAREMOVIĆ Poki, borac iz Zaseoka) U silovitom jurišu kapetan Senad i njegov saborac Poki nisu vidjeli da im je grupa neprijateljskih vojnika ostala iza leđa. Iz šiblja se samo začuo kratki rafal. Kapetan Senad, Mehdin Hodžić, ili kako su ga još zvali Labud, ostao je ležati na bosanskoj zemlji u selu Zaseok. “Čuo sam da je neko povikao da je komandant poginuo. Puzeći smo ga izvukli. Prenijeli smo ga u jednu kuću, ostavili ga i nastavili kontranapad dok nismo istjerali sve četnike…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

VOLJELI SU GA KAO OCA

​“Nije bilo toga borca koji nije plakao kad smo čuli da je poginuo. Ali svaki je plakao krijući se od drugog da neko ne pomisli da je kukavica.” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Plakao sam za svojim ocem kad je umro, al’ sam više plakao za Labudom kad je poginuo. Tog čovjeka nisam mnogo poznavao. To je nekih 15–16 dana, od 25. aprila do 16. maja… Ali sam ga zavolio kao da mi je rod rođeni.” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka)

CRNI LABUDOVI

​“Kada smo čuli vijest 10. maja da je poginuo, stvarno smo mislili da je sve gotovo, da je sve što smo radili bilo uzaludno. Međutim, ostali su njegovi borci, drugi Senadi i drugi crni labudovi.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Kada je poginuo, mi smo odlučili da sačuvamo uspomenu na tog čovjeka i da našu jedinicu nazovemo po jednom od njegovih nadimaka – ‘labudovi’ i to ‘crni’, jer malo je crnih labudova u prirodi, kao što je malo ljudi kakav je bio Mehdin Hodžić.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

DŽENAZA

​“Dženaza kapetanu Senadu obavljena je po noći 10. maja. Ukopali smo ga onako kako je bio odjeven sa svim što je imao na sebi. Nismo imali vjerske službenike, nego je svako na svoj način kako je znao, pomolio se za njega Bogu i zagrnuo zemlju.” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) Na šehidskom mezarju u Zaseoku, pored Mehdina Senada Hodžića, ukopani su i Bahrija Karabegović, Adin Salihović, Hasan Salihović, Ramiz Memić, Ismet Garibović i Šefik Garibović. Na zahtjev majke posmrtni ostaci iz Zaseoka prebačeni su nakon rata 2008. godine u harem džamije Hemlijaši u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.

ZNAČAJ BITKE U ZASEOKU

​Iako sa strateškog stanovišta danas bitka u selu Zaseok i oslobađanje Sapne ne izgleda tako značajna, ona je zaustavila dalje masovne pokolje u ovom dijelu sjeveroistočne Bosne. “Ta njegova bitka bila je presudna za taj kraj i njegovu budućnost. To sam uvjeren. Ne d’o Bog da se Senad nije našao na tom mjestu, sa svojim iskustvom i hrabrosti…” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Sjeveroistočna Bosna je bila prekretnica za odbranu države.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) U bici 10. maja 1992. u Zaseoku su zarobljeni prvi tenk T55 i samohotka. “Par momaka koji su bili tenkisti u JNA nisu ga znali upaliti. Tek nakon tri dana došao je čovjek iz Tuzle, upalio tenk i odvezao ga na slobodnu teritoriju.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

SVIJETLI PRIMJER BOSANSKOG RATNIKA

“Kada govorimo o početku, mjesecu maju, govorimo o dvije stotine ljudi. Sve ostalo kad zapuca ne stiže ni vuk. Ili je u žilama, ili je u lišću, ili se obreo u Tuzli…” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Nažalost od te prve grupe ostalo je par momaka živih. Ostali su svi izgunili za odbranu države.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka) “Nema riječi za te ljude. Srce im je bilo od čelika.” (Nusret MUHAREMOVIĆ Poki, borac iz Zaseoka) “Mehdin je bio legenda među nama i da se on i kapetan Hajro nisu pojavili na ovim terenima i ovo bi sve prošlo kao donji kraj općine Zvornik. Sve bi tzv. četnici prvenstveno prevarili, pa onda pobili.” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka) “Mehdin Hodžić bio je neposredni komandant. On nije komandovao radiovezom, jer je nije ni imao. Nije svoje borce slao u borbu i posmatrao dvogledom. Išao je prvi.” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Bio je vođa koji se nimalo nije izdvajao. Bio je kao običan vojnik.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka) “Kad su u pitanju kapetan Senad, kapetan Hajro, kapetan Almir koji su branili Kula-Grad, to su ljudi koji su odbranili taj čitav kraj od Sapne do Teočaka.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Ja kad govorim o kapetanu Senadu – Mehdinu Hodžiću, govorim s poštovanjem prema njegovom liku i djelu, prema čovjeku, prema borcu i heroju, prema svom komandantu, prema čovjeku koji je imao roditelje, koji je imao kuću, nije imao ženu i djecu – mnogi bi rekli nije imao zašta da se bori. Imao je svoju kuću, mogao je sjediti u kući, a on je došao ovdje s nama da se bori… a ostavio je svoju kuću!” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)