Safet Hadžić

DJETINJSTVO

​Safet Hadžić proveo je djetinjstvo u Strgačini kod Rudog gdje je pohađao osnovnu školu i mekteb. Poticao je iz ugledne vjerske porodice i, prema riječima imama Ibrahima Omeragića iz Strgačine, bio je uzoran dječak. “Uvijek je bio fino dijete. Družio se sa starijim da bi nešto naučio. Posjedovao je mnoge lijepe osobine. Posebno se isticao kada bi među djecom došlo do nekog sukoba, uvijek je bio na strani slabijih i insistirao je na pravednosti. Safetov otac Nezir umro je kad je on napunio dvadeset godina. Tada je kao mladić preuzeo brigu o porodici – “što je bilo presudno da rano sazrije i stekne jasnu viziju svijeta.” (Ibrahim OMERAGIĆ, imam u Strgačini)

​DOLAZAK U SARAJEVO

​Safet Hadžić završio je metalostrugarski zanat. Zbog zapostavljenog razvoja istočnobosanske regije, poput većine stanovništva 70-ih godina prošlog stoljeća dolazi u Sarajevo gdje se zapošljava u Sarajevskom vodovodu. Slovio je za vrijednog radnika, uzornog kolegu i dobrog šahistu. Po dolasku u Sarajevo sagradio je skromnu kuću u Švrakinom Selu, sarajevskom naselju koje je naseljavala radnička klasa. Sa suprugom Džemilom imao je troje djece: Nezira, Almiru i Amilu.

​PROBLEMI SA KOMUNISTIČKIM VLASTIMA

​Safet Hadžić objedinjavao je u sebi mnoge osobine koje su promovirali socijalistički sistem i komunistička partija. Bio je seoskog porijekla, dobar radnik i pošten građanin koji je uvijek bio spreman pomoći svojim komšijama. Ipak, za razliku od velikog broja građana nije imao razumijevanja za elemente totalitarističkog uređenja države i čestog kršenja vjerskih osjećaja državljana Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Ujedno, bio je glasni zagovornik višestranačkog sistema. Njegovi prvi problemi i sukob sa tadašnjim komunističkim sistemom i službom državne sigurnosti nastaju kada Safet Hadžić i njegovi prijatelji započinju gradnju male mahalske džamije u naselju Švrakino Selo. “Postali smo neprijatelji sistema, jer smo bili mladi ljudi koji su željeli živjeti kao muslimani i ići u džamiju.” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac) Bio je to povod da Safeta i njegove komšije pripadnici UDBE(1) privedu na informativne razgovore na kojima su ih uvjeravali da prekinu sa gradnjom džamije. Safet i njegove komšije bili su nepokolebljivi i uprkos svim prijetnjama sagradili su džamiju. Bila je to prva džamija sagrađena nakon Drugog svjetskog rata u sarajevskoj općini Novi Grad. Tokom borbe za pravo na uživanje vjerskih sloboda i izgradnju džamije oko Safeta Hadžića se okupio veliki broj komšija formirajući svojevrsnu komunu vjernika u kojoj su organizirana druženja, međusobno pomaganje i pomaganje drugim, organizirane su kulturne i vjerske aktivnosti u kojima su učestvovale na desetine i stotine ljudi koji su dijelili ideju slobode i tolerancije sa Safetom Hadžićem. “Kao vjernik bio je iskren i pošten, svakom je želio dobro…” (Džemila HADŽIĆ, supruga) “Mi smo više smetali muslimanima koji su se stidjeli islama. Nama niko nije smetao. Živjeli smo svoj život i nastojali da živimo islam. Na taj način zalagali smo se za veća prava muslimana.” (Nazif SALČIN, komšija i saborac)

​PIONIR CIVILNOG DRUŠTVA

​Iako obični radnik, Safet Hadžić je bio rođeni organizator i neka vrsta pionira u afirmiranju ‘civilnog društva’ u Bosni i Hercegovini. Kada se 1981/82. godine u kinima počeo prikazivati film o Omeru Muhtaru – “Pustinjski lav”, iz nekog razloga nije prikazivan u Sarajevu, već samo u okolnim manjim gradovima. “Safet Hadžić je tada organizirao prijevoz čitavog komšiluka do Ilijaša kako bi pogledali film o borbi Omera Muhtara protiv italijanskog okupatora, protiv kolonijalizma, protiv fašizma…” (Nazif SALČIN, komšija i saborac) “On nikad nije imao slobodnog prostora da ga nije koristio u ime Boga, za dobro islama, u korist muslimana, ali apsolutno nikad ni na čiju štetu. Nema tog Srbina i Hrvata u Bosni koji se na bilo koji način može požaliti da ga je Safet Hadžić oštetio, niti može neko od muslimana kazati da se on pazio sa Srbima i Hrvatima na račun islama, na račun muslimana ili Bosne i Hercegovine.” (Mustafa SPAHIĆ, profesor sociologije i historije islama)

​“SARAJEVSKI PROCES”

​Grupa bošnjačkih intelektualaca iz Sarajeva 1983. godine osuđena je u montiranom procesu(2) za krivična djela protiv naroda i države. Optužba je tvrdila da su okrivljeni činili dobro organiziranu grupu koja je imala namjeru srušiti postojeći poredak i uspostaviti islamsku državu na tlu Bosne i Hercegovine. Među optuženima bio je i budući predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. “U to vrijeme, kada mnogi nisu smjeli ni pričati o tom slučaju, a kamoli spominjati da poznaju te ljude, jer bi oni bili slijedeće žrtve tadašnjeg sistema, Safet Hadžić nalazi hrabrosti i odlučnosti da pokrene skupljanje sredstava za egzistenciju porodica uhapšenih.” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)

​POLITIČAR IZ NARODA

​“Safet je bio čovjek iz naroda. Pravi Bosanac.” (Esad DUDO, komšija i saborac) Demokratizacijom političke situacije u Jugoslaviji i najavom prvih slobodnih demokratskih izbora u novembru 1990. godine, Safet Hadžić se kao jedan od njenih osnivača uključuje u tek osnovanu Stranku demokratske akcije. U predizbornoj kampanji se predstavlja kao vješt govornik koji sa velikim žarom afirmira svoje ideale vezane za nacionalna prava Bošnjaka i vjerske slobode. Nakon što se Slobodan Milošević sa tadašnjom JNA počeo agresivno miješati u unutarnje stvari republika bivše SFRJ, Safet Hadžić na javnim skupovima upozorava narod na moguću eskalaciju sukoba u Bosni i Hercegovini. “Ne smijemo dopustiti da ovdje budemo proganjani, a još manje da mi nekoga progonimo.” (Safet HADŽIĆ, 1991) “Čim je dozvoljen višestranački sistem, on je objedinio ono iz sebe što je imao devedesetih. Dakle, iznutra vjeru i moral sa slobodom i politikom izvana. To je dalo jednog generala šehida Armije Bosne i Hercegovine.” (Mustafa SPAHIĆ, profesor sociologije i historije islama)

​ORGANIZIRANJE PATRIOTSKE LIGE

​U vrijeme kada su JNA i Srbija predvođena Slobodanom Miloševićem započele osvajačke ratove na prostoru Slovenije i Hrvatske(3), svjestan opasnosti koje su se već nadvile i nad Bosnom i Hercegovinom, Safet Hadžić postaje jedan od osnivača Patriotske lige(4) Bosne i Hercegovine. Bio je jedan od onih malobrojnih koji su se ozbiljno pripremali za odbranu Bosne i Hercegovine. “Najviše se čudio našim ljudima kad je rat počeo u Sloveniji i Hrvatskoj. Čudio se što nisu mogli razumjeti da se to isto sprema i nama u Bosni i Hercegovini…” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac) “Ljudi nisu bili svjesni stanja, nisu očekivali rat. Mi smo bili svjesni da će biti rat, jer smo imali obavještajne podatke od ljudi koji su se bavili analitikom da će se u Bosni nešto čudno dešavati. Bilo je jasno da bez padanja krvi nema slobode. Većina ljudi su mislili da je sve to neka pozorišna predstava i da će se to sve nekako završiti za 5–6 dana i da će se nastaviti normalno živjeti.” (Ismet HADŽIĆ, general ARBiH u penziji i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

​BORBA PROTIV SLANJA REGRUTA IZ BiH U HRVATSKU

​Iako u vrijeme rata u Hrvatskoj u BiH nije bilo ratnih djelovanja, JNA je regrutirala mladiće iz naše zemlje kako bi ih slala da ratuju zajedno sa srpskim paravojnim i kriminogenim jedinicama na hrvatskim ratištima.(5) Kao općinski rukovodilac i član Patriotske lige Safet Hadžić u koordinaciji sa još nekim sekretarima Odjela za narodnu odbranu grada Sarajeva, uz blagoslov tadašnje većine iz vladajućih struktura, organizira ‘sakrivanje’ vojne dokumentacije na osnovu koje je JNA vršila regrutaciju. “Kada je u drugoj polovini 1991. godine došlo do izuzimanja dokumenata u vojnim odsjecima, shvatili smo da to ne treba predavati onima koji su to tražili, jer je i ova zemlja kao i neprijatelj trebala te podatke…” (Jovan KOSTIĆ, Sekretarijat narodne odbrane Novi Grad) Na osnovu tadašnjih propisa i organizacije državne vlasti i vojske to nije bio nimalo jednostavan zadatak. Safet Hadžić vrlo brzo odlučuje i sa svojim saradnicima sklanja podatke u jednu privatnu kuću za koju je samo on znao, kako ne bi druge doveo u opasnost koja je prijetila od pripadnika JNA lojalnih politici Slobodana Miloševića. Paralelno organizira i velike proteste u gradu protiv slanja naših regruta u JNA, suprotstavljajući se tada već učestalim provokacijama pripadnika JNA i njihovih rezervista koji su dolazili u BiH iz Srbije i Crne Gore. „Javio se problem sa slanjem regruta u vojsku. Tu dilemu dijeliš sa kim drugim ako ne sa Safetom rahmetli. I on naravno opet ima rješenje. On vrlo brzo kaže, hajde da se nađemo navečer, ja imam jedno mjesto za onu dokumentaciju, onu tvoju brigu o kojoj misliš. Vojna dokumentacija je odnešena u jednu privatnu kuću. I mi regrute nismo željeli slati u JNA. Ali kako da ih ne šaljemo obzirom na tadašnje propise, i organizaciju. Ponovo sam razgovarao sa Safetom o tome, i mene istoga dana poslije podne obavještavaju da je pred zgradom općine Novi Grad okupljeno 2-2.500 ljudi da protestuju – ne daju svoju djecu u vojsku.“ (Suad BERBIĆ, Sekretarijat narodne odbrane Novi Grad) “Kad je JNA izvela vojsku s transpotretima i tenkovima na “Vodovod” na Mojmilu, Hadžić me pozvao u Općinu i naredio mi da, kako znam i umijem, izvedem što više naroda na brdo Mojmilo.” (Rahim BALTIĆ, saborac) U prisustvu velikog broja građana i medija Safet Hadžić je ispred civilnih vlasti sarajevske općine Novi Grad pregovarao sa oficirima JNA i zatražio da se vojska pod hitno povuče u kasarne. U to vrijeme bio je to izuzetno hrabar i odlučan gest. “Safet je u svakom momentu i rizik i odgovornost i svu brigu preuzimao na sebe, a kao rijetko ko znao je animirati i angažirati narod svojim ličnim primjerom, djelom, osvjedočenjem i ponašanjem.” (Mustafa SPAHIĆ, profesor sociologije i historije islama)

​ILEGALNA PRIPREMA LEGITIMNOG PRAVA NA ODBRANU DRŽAVE

​Iako je većina građana i političkih predstavnika podržavala koncept nezavisnosti Bosne i Hercegovine, zbog nepovjerenja u Jugoslovensku narodnu armiju, pripreme za odbranu države bile su prepuštene ilegalnoj organizaciji. Zbog toga, uporedo sa javnim djelovanjem, Safet Hadžić djeluje i ilegalno u okviru Patriotske lige koja se sve ozbiljnije sprema da na sebe preuzme prvi udar agresije. Bosna i Hercegovina je bila preplavljena regularnim jedinicama JNA, rezervistima i dobrovoljcima iz Srbije i Crne Gore. Oko gradova su već bili raspoređeni tenkovi i artiljerija. Samo se čekalo da se iz Miloševićevog kabineta u Beogradu pokrene krvavi sukob bosanskohercegovačkih patriota i domaćih zagovornika ideje o “Velikoj Srbiji”. “Mislim da je organizacija Patriotske lige bila poput partizanskih i skojevskih ćelija u Drugom svjetskom ratu. Djelovali smo možda i u gorim uslovima nego tada. Bilo je vrlo teško jer su protiv nas radili i policija i vojno-obavještajna služba i civilne obavještajne službe. Radilo se u ilegali sve do onog momenta poslije referenduma kad smo dobili državu… Bilo je vrlo teško. Ljudi koji su bili u našem okruženju nisu znali šta mi radimo. Nisu znali šta Safet radi… Ipak, dobro smo se čuvali. Naše ćelije nisu ‘provaljivane’. Vrlo malo je bilo ‘provala’ zbog kojih je neko nastradao…” (Ismet HADŽIĆ, general ARBiH i dobitnik ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

​REFERENDUM ZA NEZAVISNOST

​Nakon maratonske rasprave, 14. i 15. oktobra 1991. u Skupštini SRBiH izglasan je prijedlog o raspisivanju referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine. U skupštinskoj raspravi lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić javno je zaprijetio svima koji su se zalagali za bosanskohercegovačku samostalnost: “Želite da povedete BiH istim putem pakla i stradanja kojim su krenuli Slovenija i Hrvatska. Ne zavaravajte se da BiH nećete odvesti pravo u pakao, i da upravo vi nećete snositi krivicu ako nestane cijeli jedan narod. Jer, ako dođe do rata, Muslimani se ne mogu braniti.” Na ove prijetnje Alija Izetbegović je odgovorio riječima: “Karadžićevo ponašanje i riječi upravo pokazuju zbog čega ostali odbijaju da ostanu u ovoj Jugoslaviji. Niko drugi ne želi više Jugoslaviju kakvu želi gospodin Karadžić. Niko, osim možda Srba… Želim da poručim građanima BiH da se ne boje, jer do rata neće doći. Prema tome, spavajte mirno… Kao predsjednik Predsjedništva BiH žao mi je što u ovoj situaciji moram da govorim u ime muslimanskog naroda. Svečano izjavljujem da Muslimani nikog neće napasti. Međutim, sa istom ozbiljnošću izjavljujem da će se Muslimani(6) braniti sa velikom odlučnošću i da će preživjeti. Neće nestati, kako Karadžić kaže. Ne mogu nestati…” U dva sata ujutro skupštinska sjednica je prekinuta. Delegati SDS-a su napustili Parlament i deset dana kasnije proglasili parlament Srpske republike BiH. S druge strane, na legalnom i u skladu sa ustavom sprovedenom referendumu, građani Bosne i Hercegovine su se većinom odlučili za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Na osnovu člana 28. tačke 6. Zakona o referendumu (“Službeni list SRBiH”, br. 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija na sjednici održanoj 6. marta 1992. godine utvrdila je rezultate REPUBLIČKOG REFERENDUMA ZA UTVRĐIVANJE STATUSA BOSNE I HERCEGOVINE KOJI JE ODRŽAN 29. FEBRUARA I 1. MARTA 1992. GODINE. Od ukupnog broja glasača 3.253.847 na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 %. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 %. Od ukupnog broja važećih listića “ZA” je bilo 2.061.932 glasača, ili 99,44 %, dok je “PROTIV” glasalo 6.037 ili 0,29 %, a nevažećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 %. Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, ZA SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU, DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA, NARODA BOSNE I HERCEGOVINE – MUSLIMANA, SRBA, HRVATA I PRIPADNIKA DRUGIH NARODA KOJI U NJOJ ŽIVE izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 % (“Službeni list RBiH”, br. 7, 27. mart 1992.)

​BARIKADE

​Izglasavanje nezavisnosti i uspjeh bosanskohercegovačkog referenduma bio je jedan od ostvarenih snova, za čiju se realizaciju političkim djelovanjem zalagao Safet Hadžić. “Tu noć bili smo izuzetno sretni i veseli; čestitala se nezavisnost. Tada Safetu dolazi informacija od uvezanih jedinica sa terena da su u Pofalićima postavljene barikade Srpske demokratske stranke. On je odmah naredio našim jedinicama postavljanje protivbarikada koje su bile postavljene u roku od pola sata. To je bio jedan od najvažnijih poteza Safeta Hadžića. On je tim potezom iznenadio protivnike koji s naše strane nisu očekivali tako dobru organizaciju…” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)

​PRIPREME ZA ORUŽANI OTPOR PROTIV AGRESIJE

​U vrijeme dok JNA razara Vukovar, Dubrovnik i druge gradove u Republici Hrvatskoj, njihovi pripadnici uporedo svakodnevno vrše provokacije u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini. Mnogi oficiri JNA iz Bosne i Hercegovine, koji se nisu slagali sa izdajom osnovnih principa bivše zajedničke armije napuštaju njene redove. Safet Hadžić i njegova grupa okuplja odbjegle oficire i uključuje ih u redove Patriotske lige. “Početkom septembra 1991. g. počeli su pristizati prvi oficiri koji su bili svjesni onoga što se priprema u Bosni i do čega će doći. Svi ti ljudi dolazili su kod nas i vadili lične karte; skrivali se. Pružali smo im pomoć u opskrbi. Ipak, kad se čovjek nakon dobrih redovnih primanja nađe na ulici, nije mu bilo lahko…” (Safet BALTIĆ, saborac) U Hrasnici (u kući Hasije i Kasima Ibrahimovića) 2. decembra 1991. godine Safet Hadžić organizira tajni sastanak predsjednika Alije Izetbegovića sa svojom grupom i odbjeglim oficirima. “Jedan od vrlo važnih sastanaka koji smo mi organizirali bio je taj u Hrasnici sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Tu smo ga upoznali sa oficirima koje smo mi kojekuda krili nakon što su pobjegli iz JNA. Među njima je bio i Sefer Halilović koji nam se izuzetno svidio. Doveli smo Izetbegovića da ga upozna, jer smo željeli Halilovića pripremiti da bude na čelu naše buduće vojske. Znam da nam je predsjednik rekao da nemamo šta puno pitati. Rekao je: ‘Vi ga poznajete. Ako vi mislite da on to zaslužuje, ako je on po vama pravi čovjek, ja se odmah slažem.’” (Rahim BALTIĆ, saborac) Uporedo sa ovim aktivnostima i organiziranjem odbrane grada Safet Hadžić regrutuje i nove članove Patriotske lige, raspoređuje ih, dijeli zadatke i naoružava narod. Istovremeno vodi i političku borbu sa bivšom JNA i čelnicima SDS-a.

​APRIL

​5. aprila 1992. godine, desetine hiljada građana Sarajeva i BiH demonstrirali su za mir ispred republičkog parlamenta na Marijin-Dvoru. Snajperisti SDS-a pucali su sa krova hotela Holiday Inn na mirne demonstrante. Pale su i prve žrtve opsade Sarajeva na Vrbanja-mostu. Pripadnici SDS-a koji su noć ranije tu podigli barikade počeli su pucati po građanima, usmrtivši Suadu Dilberović i Olgu Sučić. Uporedo sa napadom na mirne demonstrante, JNA i paravojne jedinice SDS-a zauzimaju policijsku školu na Vracama. U oružanom sukobu u blizini škole, sa pripadnicima Patriotske lige i snaga Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH pojavljuje se i Safet Hadžić koji akciju prati kao civil bez ikakvog naoružanja. “Sjećam se da mi je tih dana rekao: ‘Sve su prilike da dolaze teški dani za koje smo se nažalost spremali.’” (Suljo KAPIČIJA, rođak i saborac)

​POGIBIJA

​“Živote ćemo svoje za Bosnu dati!“ (Safet HADŽIĆ, 1991) Već početkom aprila artiljerija JNA počinje ispaljivati prve granate na glavni grad Bosne i Hercegovine. Sve je spremno za potpunu opsadu Sarajeva. U gradu započinje masovna mobilizacija dobrovoljaca, ali nedostaje oružja i municije. Jedna od ključnih akcija za odbranu grada i države desila se u noći između 17. i 18. aprila 1992. godine, kada je tridesetak pripadnika Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH uz pomoć združenih jedinica Teritorijalne odbrane izuzelo dio naoružanja iz kruga tvornice “Pretis” u Vogošći. U veoma dobro organiziranoj akciji, bez ispaljenog metka od tri do pet sati ujutro, specijalci Dragana Vikića i Kemala Ademovića izvukli su 1.100 protivoklopnih raketa i kamion minobacačkih granata koje će se kasnije pokazati presudnim za odbranu grada. U općem metežu koji je vladao u gradu i uslijed lošeg sistema veza i slabe koordinacije branitelja grada, Safet Hažić odlučuje da sutradan (18. aprila) sa svojom grupom izvuče još naoružanja prije nego JNA i SDS-ove formacije potpuno zatvore obruč oko Sarajeva. “Bio sam njegov vezista. Nažalost bio sam taj koji ga je to jutro probudio da krene u ‘Pretis’. Pozvali smo komandira interventnog voda da okupi sve slobodne ljude koji su imali naoružanje…” (Safet BALTIĆ, saborac) “Padao je neki sitni snijeg. Bilo je to prohladno aprilsko jutro. Okupili smo se oko 5 sati ujutro pred Općinom Novi Grad.” (Senad BALIČEVAC, saborac) “Noć prije, na vijestima smo gledali kako je bilo u ‘Pretisu’ i baš sam komentarisao ko bi opet tamo otišao. A ja sam bio taj, koji je ujutro bio tamo.” (Asim SPAHIĆ, saborac) Ne znajući da su srpske snage već zauzele fabriku “Pretis” grupa naoružanih pripadnika Patriotske lige i pripadnika Teritorijalne odbrane BiH krenula je kombijem prema Vogošći. Safet nije imao nikakvo naoružanje. Na sebi je imao vjetrovku, košulju i kravatu, a u ruci je nosio crnu aktentašnu. “Iako su nas zaustavljali na barikadama i upozoravali da ne idemo dalje, Safet je insistirao da nastavimo. Na samom skretanju prema ulazu u fabriku vidjeli smo ljude u policijskim uniformama, sa automatskim puškama i šljemovima na glavama. Iako sam upozorio Safeta da mi nemamo tako naoružane ljude, on je bio uvjeren da se radi o našim policajcima i pripadnicima Teritorijalne odbrane BiH. Kad nam je jedan od njih mahnuo da krenemo naprijed, vjerovatno misleći da smo ispomoć njima, Safet je rekao da im se približimo. Izašao je Safet prvi a ja za njim. (Nusret PRLJAČA, saborac) Kad smo izašli iz kombija, vojnik u policijskoj uniformi je izašao ou kućice i pitao nas ko smo mi, pitao nas je ko smo jedno deset puta. Safet je odgovorio ‘naši smo, polahko, šta ste digli paniku’. U jednom trenutku vojnik je naslonio puščanu cijev na Safeta, a on je rukom maknuo cijev a neko od nas je viknuo da smo iz Teritorijalne odbrane. Policajac se izmakao nekoliko koraka unazad, naredio paljbu i počeo pucati. Zasuli su nas rafalima sa svih strana. (Senad BALIĆEVAC, saborac) Safet je pogođen, pao je na pod. U tom momentu sam i ja ranjen, i ja sam pao. (Nusret PRLJAČA, saborac) U ovoj akciji poginuli su i Sead Velić, Nermin Zeljković, Fahrudin Čavčić, Almir Islamović i Senad Čirić. Safeta je rafal presjekao preko čitavog tijela. Na mjestu u neposrednoj blizini pogibije na ulazu u “Pretis” podignut je spomenik Safetu Hadžiću i njegovim saborcima. U čast Safetu Hadžiću podignut je i spomenik ispred sarajevske Općine Novi Grad. “Volio bih da se to desilo meni, jer takvi ljudi su bili nada ovog naroda. Evo stojim ispred spomenika koji su ljudi podigli Safetu Hadžiću. Da je živ, sigurno bi se nasmijao i rekao: ‘To nije za mene. Ja što sam činio, činio sam iz srca i zbog svoje zemlje, ni zbog čega drugog.’” (Jovan KOSTIĆ, Sekretarijat narodne obrade Novi Grad) Sjećajući se svog komšije, saborca i prijatelja Safeta Hadžića, Enes Bojčić napisao je stihove: “Često me ljuti što ga zovu generalom… i mada ubiše ga dušmani, on nikad nije volio rat, njegova iskrena bila su htijenja: mir, dostojanstvo i pravda za sva stvorenja.” Iza sebe Safet Hadžić ostavio je troje djece: Nezira, Almiru i Amilu. Džamija koju je gradio sa svojim komšijama i danas okuplja ljude koji u vjeri traže utočište od ovosvjetskih zala i inspiraciju da budu dobri ljudi i komšije. Svi oni su radnička klasa koja živi od svog rada. Njegov sin Nezir siguran je, da bi danas, da je živ, Safet bio opet onaj isti, obični čovjek iz naroda – uvijek na strani obespravljenih – onaj koji zagovara pravdu i poštenje. “Safet je u biti znao više nego što je naučio, mnogo je dalje vidio nego što je gledao, mnogo je dublje čuo nego što su mogle uši čuti. On je bio sinteza i ravnoteža Bosne na najprirodniji način. U njemu nikada vjersko ne bi preklopilo državno i političko, nit’ bi državno i političko zanemarilo ili instrumentaliziralo vjeru.” (Mustafa SPAHIĆ, profesor sociologije i historije islama) Safet Hadžić sahranjen je na šehidskom groblju “Kovači” u Sarajevu.

​