Safet Zajko

VELIKA PORODICA

​Zajkini roditelji, majka Duda i otac Salko, imali su dvanaestero djece. Safet je imao sedmoricu braće i četiri sestre. “Radilo se i živjelo od zemlje. Neko je radio u preduzeću, neko na selu.” (Duda ZAJKO, majka) „Bio društven čovjek, htio je izaći u susret svakome i pomoći. I prije rata, ne samo u ratu. Nije važno – dijete, star, sa svakim je mogao. Nisi kod njega mogao naći neku riječ mržnje. Volio je šalu. Bio je svuda dobro došao, ne samo dok smo živjeli na selu, već i kasnije u firmi, u društvu. Odgojeni smo da nikada nikome nismo mogli pomisliti zlo.” (Abid ZAJKO, brat ) Safet Zajko bio je uzoran građanin, suprug i otac dviju kćerki – Alme i Džane. Majka Duda u ratu je oplakala četvericu svojih sinova. “Sulejmana (20) ubili su četnici 1. augusta 1992. godine pred očima njihovog oca. Ubili su ga iz puške po naredbi učitelja Vasilija Krstića. Istog dana ubili su kod Rudog i njegovog brata Halila (24). Dva-tri dana kasnije na Stijenicama ubijen je i Munir Zajko (22), koji se sa grupom boraca borio protiv četnika dok im nije nestalo municije. Tu je poginuo i Zajkin zet Hašim. U užoj porodici Zajko ima 20 šehida.” (Asim ZAJKO – Četiri brata – šehidi, Oslobođenje 1993)

​BORAC ZA RADNIČKA PRVA

​Po doseljenju u Sarajevo radio je kao metalski radnik u sarajevskoj firmi ‘Zrak’. Bio je uzoran radnik i nepokolebljivi borac za radnička prava. Te svoje principe pravednosti potvrdio je i u ratu boreći se, kao komandant, za prava svojih saboraca.

​KORIJENI HEROJSTVA

​Pradjed Safeta Zajke,poput mnogih Bošnjaka, učestvovao je u glasovitoj bici na Glasincu protiv austrougarske vojske u septembru 1878. godine, kada su bosanske snage uspjele barem nakratko zaustaviti napredovanje okupatora. Zajke su svoju borbu protiv okupacije potvrdili i u Drugom svjetskom ratu. Dok je nacistička čizma gazila sve pred sobom, Rudo je u decembru 1941. godine bio prvi slobodni grad na tlu okupirane Evrope. U noći 17. decembra 1941. godine, na samo četiri dana prije formiranja Prve proleterske brigade, u seoskoj školi u Gaočiću okupili su se Italijani i četnici s namjerom da umorne partizane, tek pristigle u Rudo, napadnu s leđa i iznenade. Shvativši opasnost, u želji da osujeti plan fašista, tada već sedamdesetogodišnja starica Ajkuna Zajko sišla je kroz noć u Rudo, putem od nekih 7 kilometara, probijajući se kroz smetove i slušajući zavijanje vukova. Kada je stigla na slobodnu teritoriju, odveli su je lično Vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu gdje su je podrobno ispitali o svemu kako bi se uvjerili govorili istinu. Kada je partizanska izvidnica potvrdila njene riječi, Treća kragujevačka četa napala je i porazila Italijane i četnike. Tako je zahvaljujući Ajkuni Zajko spriječen napad na Vrhovnu komandu partizanskih snaga. (V. SILJANOVIC)

​U OSVIT AGRESIJE

​Kao mladić, Safet Zajko završio je renomiranu školu za rezervne oficire u Bileći kao jedan od najuspješnijih u klasi. Imao je čin rezervnog kapetana. Za razliku od mnogih sugrađana i prijatelja, koji nisu vjerovali da će Bosnu i Hercegovinu zahvatiti ratni požar iz Slovenije i Hrvatske, Zajko je svojim prijateljima govorio: “Nešto veliko se sprema, biće rata.” (Hadžan KONJO, ratni sanitet, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) U osvit rata u našoj zemlji uključio se u operativni dio rada Patriotske lige BiH kao jedan od njenih najaktivnijih članova. Već 2. januara stajao je na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buča Potoka, koji su se postrojili pred džamijom u Boljakovom Potoku. To će kasnije biti okosnica 2. viteške motorizovane brigade. Bio je to idealan izbor čovjeka koji je trebao u najtežim danima naše historije organizirati otpor žestokom napadu, koje su JNA i Karadžićeve snage pokrenule početkom aprila 1992. godine. Prema ocijeni visokih oficira Armije RBiH, Zajko je od samog početka bio „izuzetno discipliniran, odgovoran, vrijedan, snažan, uporan“(2), ali prije svega hrabar i karizmatičan, jer „trebalo je svom narodu, u svojoj mahali komandovati.“(3) Vojska kojom je komandovao bila je veoma slabo naoružana, nije imala uniforme, a početkom humanitarne krize u opsjednutom gradu nestalo je i osnovnih sredstava za život. Odlazili su na borbene položaje ostavljajući svoje porodice u kućama bez hrane, vode, struje… Ipak, svojom karizmom Safet Zajko davao je sigurnost, ohrabrenje, motiv i moralni oslonac svojim borcima i oficirima. Borci u njegovom okruženju bili su spremni da se žrtvuju do nadljudskih granica.

​OSNIVANJE DRUGE VITEŠKE BRIGADE

​Početkom agresije, kao i u drugim dijelovima grada, mještani Sokolja, Pofalića, Velešića, Buča i Boljakovog Potaka formirali su prostorne jedinice. Iz njih su iznikle 15. pješačka brigada TO Novi Grad 1. jula 1992. godine i Prvi samostalni bataljon Okružnog štaba odbrane Sarajeva 19. maja 1992. godine. Konačno 1. oktobra 1992. godine daljim ukrupnjavanjem jedinica i poboljšanjem organizacione strukture formirana je Druga motorizovana brigada. “Za naročito ispoljene zasluge u odbrani Republike, zaštiti građana, iskazanoj hrabrosti, odlučnosti i požrtvovanju u izvršavanju borbenih i drugih zadataka, kao i ostvarenim ukupnim rezultatima u borbi protiv agresora, 15. aprila 1993. godine Naredbom Štaba Vrhovne komande OS RBiH, povodom prve godišnjice Armije RBiH, Drugoj motorizovanoj brigadi dodijeljen je i počasni naziv ‘viteška’. (Naredba Pov. Br. 13/204 – 7, Štab Vrhovne komande OS RBiH)

​PRVA RATNA DJELOVANJA

​U vrijeme kada mnogima u Sarajevu nije bilo jasno da je na sceni otvoreni napad na državu Bosnu i Hercegovinu, grupe branitelja uzvraćaju na prve napade srpskih paravojnih snaga. Dok su destine hiljada građana Sarajeva, sa rudarima iz Kaknja i Breze 5. aprila 1992. godine demonstrirali za mir ispred Skupštine RBiH, borci okupljeni oko Safeta Zajke razoružavaju paravojne formacije SDS-a na Šiljevića brdu koji su prethodne noći pucale po Boljakovom potoku. ”Trebali smo i dalje nastaviti, ali je došla JNA da postavi tampon zonu. Nama je tako rečeno iz Više komande, da ih propustimo kroz Buča Potok da idu na Žuč. Ispostavilo se da nisu došli da prave tampon zonu, pa smo već 8. juna ušli s njima u borbu i morali oslobađati te dijelove Žuči.“ (Sead ČARDAKLIJA, saborac) Početkom juna 1992. godine branitelji pod komandom Safeta Zajke blokirali su snage JNA u kasarni ‘Jusuf Džonlić’. Blokada je trajala 23 dana, nakon čega su snage JNA pristale na povlačenje iz grada, uništavajući sve što je ostalo iza njih. Iako su snage JNA već bile proglašene okupatorskom silom na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Safet Zajko i njegovi saborci tokom blokade Kasarne bili su vrlo korektni sa vojnicima i oficirima JNA. “Donosili su im voće, hranu, sokove. Dopuštali su vojnicima i oficirima posjete porodica i komunikaciju s njima.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter) Već u prvim borbenim djelovanjima borci predvođeni Safetom Zajkom ostvarili su značajne vojne uspjehe. Posebno su se istakli u čuvenoj Pofalićkoj bici 16. maja 1992. godine. U ovoj bici uz Zajku učestvovala su i njegova trojica braće – Asim, Sabit i Abid. “Borci Druge viteške motorizovane brigade nikad nisu sumnjali u sebe. Izvršavali su najteže zadatke sa 5-10 metaka u pušci.” (Esad HEĆO, komandant 1. bataljona) “Na prostor Žuči dolazili su dobrovoljci iz drugih sarajevskih jedinica. Žuč je bilo mitsko brdo, gdje se nekim čudom postižu fantastični rezultati.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)

​VELIKE POBJEDE

​Prva velika vojna pobjeda u zoni Druge viteške brigade bila je odbrana naselja Sokolje u decembru 1992. godine. Nakon artiljerijske pripreme koja je trajala danima, pješadijske snage Vojske Republike Srpske krenule su uz pomoć tenkova i transportera na naselje Sokolje. Izgledalo je da snage Armije RBiH nemaju mogućnosti da pruže adekvatan otpor. “Tad je bilo najopasnije… Prošli su do pola naselja i zapalili desetak kuća. Najveću ulogu u toj borbi, čekajući Smaju Šikala i interventni vod imali su Herac Meho i Hasan. Probili su se živicom dočekavši njihovu inžinjeriju koja je bila iza Hilme Čubare kuće. Oni su je pokosili. Nisu imali šanse da se ukopaju, a pada noć…” (Ramo OMANOVIĆ, vojnik sa Sokolja) „Tada sam pod komandom Zajke vidio takve heroje koji su u nedostatku protivoklopnih sredstava i oružja, koje nismo imali, bukvalno bacali bombe na tenkove. Znali smo da ih ne možemo tako uništiti, al’ smo ih htjeli makar prepasti. Davali smo zadnji atom snage i energije za odbranu grada i države…” (Nedžad BULBIN, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) U tri ključne bitke za odbranu Sokolja poginula su 34 borca Druge viteške brigade, a među njima i Smajo Šikalo, koji je posthumno odlikovan Medaljom za hrabrost i ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. U decembru , nakon odbrane Sokolja, Druga viteška brigada izvodi napad na neprijateljsko uporište na koti Vis. Komandant Zajko komandovao je rame uz rame s borcima. “Prišli neprijatelju na par metara, 5-10 kako koji… Na juriš smo zauzeli njihovo uporište na Visu za desetak minuta. Tu smo zarobili prvi put tzv. ‘sijač smrti’, PAM, PAT i mnogo drugog naoružanja i municije.” (Nedžad BUBLIN, nosilac priznanja Zlatni ljiljan) Poslije toga 27. januara i 18. marta 1993. još dva puta snage predvođene komandantom Safetom Zajkom spriječavaju zauzimanje Sokolja, koje dobiva naziv ‘naselje heroja’. Utvrđivanjem linija na brdu Žuč ovo ratište postalo je najznačajnija strateška tačka u borbi za odbranu grada. Obzirom da je 2. i 3. bataljon Druge viteške bio u potkovici, Safet Zajko izdaje zadatak da se u najkraćem mogućem roku izvrši priprema i oslobađanje Mijatovića kose – izuzetno važnog strateškog uporišta prema Rajlovcu. Pripreme su trajale 15 – 20 dana. “Akciju su pripremala dvojica Safeta – Zajko i Isović i ispostavilo se da je ta akcija zaista dobro pripremljena” (Sead ČARDAKLIJA, saborac) Dana 12. juna 1993. godine za dvadesetak minuta zauzeto je jedno od najvećih neprijateljskih uporišta. “Pripadnici 2. viteške brigade prepuzali su 300 metara livade zaklonjeni samo vlasima trave.” (Nedžad BUBLIN, nosilac priznanja Zlatni ljiljan) U munjevitoj akciji izvršen je proboj od 5 kilometara po dubini prema Rrajlovcu i Dvoru. U ovoj bici neprijateljske snage pretrpjele su velike gubitke, a borci Druge viteške zaplijenili su velike količine oružja i opreme. Iako je akcija izvedena bez velikog broja poginulih boraca u ovoj u borbi za Mijatovića kosu poginuo je Safet Isović – “Tigar sa Žuči”, desna ruka komandanta Safeta Zajke. Bio je to težak šok za borce, oficire i samog Zajku . “Teško je on proživljavao kad ljudi ginu, ali mi smo imali stalno jedan jedini motiv – da oslobađamo dalje. On se nije zadovoljavao da stane.” (Sado ŠATROVIĆ, nosilac priznanja Srebreni štit i Medalje za vojne zasluge) “Poslije svake bitke obilazio je ranjenike. Bio je prepoznatljiva ličnost u Kliničkom centru, Državnoj bolnici… Svi su ga voljeli. Zvali su ga naš komandant i to je doslovice i bio – komandant cijeloga grada, a ne samo Druge viteške brigade.” (Hadžan KONJO, ratni sanitet, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

​OMILJEN MEĐU BORCIMA

​Safet Zajko se nije želio ni po čemu odvajati od svojih boraca. Puno je radio, a malo pričao. “Zahvaljujući svom daru za organizaciju uspio je od dječaka, ozbiljnih ljudi, domaćina, koji su krenuli s pravljenim puškama, u trenerkama, šorcevima… napraviti pravu vojsku” (Enes HUSEINOVIĆ, komandant čete manevarskog bataljona) Bio je čovjek iz naroda. Ljudi kao Zajko su komandovali rame uz rame sa borcima. Njegove starješine su, također, uvijek bile uz vojnike na najisturenijim položajima. “Safet Zajko je i u ratu ostao dosljedan ilegali i konspiraciji iz vremena PL. Pripremao je operacije sa najbližim saradnicima ‘krijući i od sebe’, kako bi govorio. Zato su njegovi borci izvodili munjevite akcije i postizali munjevite pobjede. Bili su to, zapravo, diverzantske akcije. Zajko je, također, zahtijevao od svojih boraca da naliježu na leđa četnicima. Primicao se neprijatelju što bliže, tjerajući ga da uzmiče. Mustafa Hajrulahović Talijan(4) mu je jednom prilikom poklonio studiju o generalu Giapu – samoniklom komandantu koji je u džunglama Vijetnama pobijedio Amerikance. Napisao mu je posvetu – Zašto i ti ne bi bio kao general Giap?” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter) Linija kojom je komandovao Safet Zajko protezala se nekih 20 km. “Iako taj prostor nije velik s aspekta odbrane BiH, s aspekta odbrane Sarajeva to je bio ogroman prostor.” (general Vahid KARAVELIĆ, komanda 1. korpusa ARBiH i nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima) Svaka pobjeda na Žuči privlačila je još žešće artiljerijske napade. “Smijem se usuditi reći da su to stotine hiljade granata… Zamislite rovove koje su kopali naši borci. Duboki od 1,5 do 2 m, široki od 50 do 80 cm, dugi od 100 do 200 metara. Onda padne toliki broj granata po kvadratnom metru da se taj kanal uopće ne vidi. Izgleda kao da su su ga mašine i bageri izravnali… I zamislite kakva hrabrost i kakva vjera u slobodu nosi te ljude da u takvim uslovima opstanu i da spriječe četnike – neprijatelje da ne uđu u grad.” (Nedžad BUBLIN, nosilac priznanja Zlatni ljiljan) “Kopali smo i dan i noć. Mi smo u zemlji ostali živi.” (Ramo OMANOVIĆ, borac sa Sokolja) Vojnici Safeta Zajke su se prvi obračunali 1992. godine sa kriminogenim elementima u Vojnoj policiji Armije RBiH čiji su pripadnici pljačkali i njihove kuće dok su oni čuvali linije odbrane grada. U novembru su povukli po jednu četu sa Žuči, uhapsili neke komandante iz Vojne policije. “Tom prilikom im je Safet Zajko održao i čas moralnog vaspitanja dok su oni drhtali pred njim.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter) Zajkini saborci i danas se rado sjećaju njegovog poštovanja koje je iskazivao prema vojnicima. Mogao se sresti na liniji u svako doba dana i noći. Htio je upoznati svakog vojnika na liniji, i čuti njihove probleme. Jednom prilikom, obilazeći u noćnim satima položaje svoje brigade, prišunjao se grupi boraca koji su razgovarali o svojim problemima. “Bilo je to teško vrijeme. U gradu je vladala glad. Jedan od vojnika žalio se drugima kako mu se porodila žena i kako u kući nema ništa dok je on na liniji. Ni za bebu, ni za porodicu. Sutradan je Zajko organizirao pomoć, a da borci nisu ni znali da je tu noć bio među njima.” (Safet KEŠO, pomoćnik komandanta za moral) Novu 1993. godinu dočekao je sa svojim borcima na prvim linijama Visa, Sokolja i Mijatovića kose. Govoreći tim povodom za Radio BiH, ratnom reporteru Šefki Hodžiću rekao je: “Ne vjerujem da neki komandant može ostati ravnodušan, da ne dođe do svojih boraca. Izašao sam malo da vidim kakvo je stanje – dobro je. Zaželio bih sretnu Novu godinu, prvo borcima 2. motorizovane brigade, zaželio bih sretnu Novu godinu i svim borcima Bosne i Hercegovine, svim građanima, progresivnim snagama, da nam se pridruže do oslobođenja”. “Znam da je malo pričao i to uglavnom o odbrani BiH. Za to je koristio svaki slobodan trenutak. Ne znam kad je provodio vrijeme sa svojom porodicom” (Nedžad BUBLIN, nosilac priznanja Zlatni ljiljan) „Kao i komandant Šehović neprestano je bio angažiran u odbrani grada. Koliko su padali od umora govori priča kada je Safet Zajko jednom prilikom otišao u posjetu Ismetu Hadžiću – Muteveliji, komandantu Dobrinjske brigade, koji je bio ranjen. U delegaciji su bili Zajko, Enver Šehović i Osman Džamalija. Došli su sa Žuči. Vidjelo se da se Zajko ne osjeća dobro. Kada je krenuo, izgubio je svijest. Doktori su ga pokušavali vratiti u život, ali on je bio nepomičan. Izgledao je kao da je umro. Nakon pet minuta, došao je sebi, otvorio oči i samo rekao: ”Što sam slatko spavao.” Pozdravio se sa prisutnim i vratio se u svoju komandu. Živio je sa borcima i za borce. Žuč je bila njegov život.“ (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)

ODLAZAK HEROJA

​Samo pet dana nakon osvajanja Mijatovića kose i pogibije Safeta Isovića(5) poginuo je i Safet Zajko. Bilo je to 17.6.1993. godine oko 11 sati prije podne. Tog jutra razgovarao je sa svojim bratom Abidom kojem je uz pozdrav rekao: “Izdržat ćemo.” Oko 9 sati ujutro nazvao je Seada Čardakliju i rekao mu da će doći na kafu. Poslije pet minuta ponovo je pozvao i otkazao dolazak jer mu je došla delegacija iz Glavnog štaba s kojom mora ići na teren. Trebali su obići novoosvojene položaje na Mijatovića kosi. U delegaciji koja je obilazila liniju bili su: Ismet Alija, Asim Džambasović, Vahid Karavelić, Nedžad Ajnadžić i Ibrahim Dervišević. “Kad smo se vraćali s Mijatovića kose, pozvao je članove delegacije da im pokaže bunker i rovove na najisturenijem dijelu linije. Mada je bilo opasno proći taj prostor, prešli smo ga puzeći. Kada smo stigli do najisturenijeg rova vojnici su nam govorili da se čuvamo.” (general Ismet ALIJA, član Glavnog štaba ARBiH) Prema kazivanju Asima Džambasovića, kada su krenuli nazad, Zajko ga je pozvao da dvogledom pogleda jedan neprijateljski bunker. Dok su posmatrali neprijateljske položaje, iz tog pravca odjeknula su tri kratka rafala. “Ja sam čučnuo refleksivno. Pošto je iza nas bila blaga padina, čuo sam zrna koja su udarala u zemlju. Sageo sam se instinktivno, istovremeno sa mnom i on. Osjetio sam metak pored svog lijevog uha, ali nisam vidio da je Zajko pogođen u glavu. Njegov život ugasio se bez riječi”. (Asim DŽAMBASOVIĆ, član Glavnog štaba ARBiH) Čim se vijest proširila, nastao je tajac i nevjerica među borcima. Za mnoge je to bilo kao da su izgubili najbližeg člana porodice. Majka Safeta Zajke, Duda, koja je još početkom rata iz Rudog izbjegla u Tursku, saznala je ovu strašnu vijest u izbjegličkom kampu slušajući vijesti Radija Bosne i Hercegovine. Sarajevo i Bosna i Hercegovina ostali su bez jednog od najvećih heroja odbrane. Zahvaljujući temeljima koje je postavio Safet Zajko, pripadnici Druge viteške motorizovane brigade nastavili su putem kojim ih je poveo njihov komandant. Kao jedna od najboljih brigada Armije RBiH učestvovali su u borbama na Treskavici, Bjelašnici, Igmanu, a 1995. godine svoj vojni put završavaju u borbama za oslobođenje Bosanske Krajine. “Mislim da smo, bez obzira što je i novi komandant(6) bio vrlo uspješan, ostali prepoznatljivi kao Zajkini borci.” (Nedžad BUBLIN , nosilac priznanja Zlatni ljiljan) Druga viteška brigada na svom ratnom putu postigla je izuzetne rezultate. Dokaz tome je i 38 dobitnika priznanja Zlatni ljiljan i Orden heroja oslobodilačkog rata kojim je odlikovan i njihov prvi komandant – Safet Zajko. Sahranjen je kao šehid u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.