Nema sumnje da je atentat na Franju Ferdinanda, kojeg je izveo mršavi mladić Gavrilo Princip, jedan od najvećih i najvažnijih događaja XX stoljeća. Događaj je poljuljao kako regionalnu tako i svjetsku politiku koja će ući u jedno potpuno novo razdoblje, koje će mnoge sile iskoristiti da bi se popele na svjetski geopolitički tron. Slobodno možemo reći da je to događaj koji je potpuno promijenio svjetsku historiju.
Gavrilo Princip je rođen 25. jula 1894. godine u selu Obljaj, u blizini granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u općini Bosansko Grahovo. Obzirom da je bio bolešljive prirode, pravoslavni svećenik je rekao njegovim roditeljima da mu dadnu ime po svetom Gabrielu, kako bi mu to pomoglo da preživi. Otac Petar i majka Marija, siromašni seljaci, su bili sluge bošnjačke feudalne porodice kojoj su davali trećinu usjeva. Poslije završene osnovne škole, u kojoj je briljirao, odlazi u Sarajevo kako bi upisao vojnu školu. Ipak, njegov brat Jovan mu je savjetovao da upiše trgovačku školu što je učinio, prvenstveno da ne bi postao “ubica svoga naroda”.
Proglašenje aneksije BiH 1908. godine, kod Srba izaziva veliki bijes, pošto je kod njih nacionalistička panslavenska ideologija bila veoma izražena. Gavrilo Princip, iako je u vrijeme atentata imao samo 20 godina, itekako je bio upoznat sa političkim i ideološkim smijernicama tog pokreta. Ipak, treba biti svjestan da Gavrilo nije jedini krivac za sve ono što će uslijediti. Tadašnji odnosi u Evropi, koji su prethodili atentatu, znatno su uticali na dodatno bujanje nacionalizma među slavenskim narodima, a naročito među Srbima. Formiranje blokova (Antante – Francuska, Velika Britaniaj i Rusija i Centralnih sila – Austrougarska, Njemačka i Italija) dovodi do sve veće zategnutosti između svjetskih sila. Naročito je Rusiji teško padala okupacija BiH, koja je sebe smatrala majkom slavenskih naroda, te da bi kontrola nad Balkanom trebala pripasti njoj. S toga je Rusija težila da ima još prisnije odnose sa Crnom Gorom i Srbijom, kako bi se nametnula Austrougarskoj.
Proglašenje aneksije BiH, 6. oktobra 1908. godine, ne samo da je izazvalo svjetsku krizu, nego je kod Srba prouzrokovalo gnjev, smatrajući da bi se povlačenjem Osmanlija stvorila savršena mogućnost za formiranje Velike Srbije. Također, i Hrvati su bili veoma razočarani tvrdnjom da BiH neće biti priključena Hrvatskoj. Uplitanjem Njemačke, koja je poslala Rusiji ultimatum da ona i njezini saveznici (Crna Gora i Srbija) moraju pristati na aneksiju, situacija se nakratko smirila.
Sam Gavrilo Princip je bio jedan od pripadnika terorističke organizacije – Mlada Bosna, koja je ustvari samo bila produžena ruka daleko ozbiljnije organizacije – Crna Ruka, koja je zapravo srpska vojna organizacija, formirana od strane vojske Kraljevine Srbije. Obzirom da je Franjo Ferdinand namjeravao Slavenima dati veće ustupke, Crna Ruka je smatrala da bi takav čin smanjio šanse da Slaveni u budućnosti budu pod upravom Beograda. S toga ona planira izvođenje atentata. Za izvođenje ovog čina su određeni Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović, pripadnici Mlade Bosne, i još četvorica pripadnika Crne Ruke.
Čim je najavljeno da će Franjo Ferdinand doći u posjetu Sarajevu otpočela je temeljita priprema, srpske organizacije Crna Ruka. Iz Beograda je dostavljeno oružije – 6 granata i pištolj. Također, atentatori su dodatno obučeni te im je data veća količina novca i tablete za samoubistvo nakon odrađenog čina. Lider atentata je bio Danilo Ilić, inače pripadnik Crne Ruke i nastavnik u školi. Gavrilo Princip i ostali su imali samo ulogu egzekutora.
Historijski dan – 28. juni 1914. godine, Franjo Ferdinand sa suprugom Sofijom dolazi u Sarajevo, gdje ga na željezničkoj stanici čeka šest automobila sa pratnjom. U prvom automobilu je bio načelnik, dok se Franjo nalazio u trećem. Nakon posjete austrijskim vojarnama u Sarajevu, u 10 sati su se uputili prema gradskoj vijećnici. Obzirom da je cijela ruta bila objavljena u lokalnim novinama, kako bi stanovnici Sarajeva pozdravili budućeg vladara, to je dodatno pomoglo atentatorima da se organiziraju. Austrijska vlast nije željela da većom koncentracijom oružanih lica zaplaši stanovnike Sarajeva, tako da je osiguranje činilo svega 60 policajaca.
Atentatori su raspoređeni duž rute kretanja. Prvi atentator – Muhamed Mehmedbašić se nalazio kod kafića Mostar. Međutim, kada je Franjo prošao pored njega on nije poduzeo nikakve korake, kao ni Vaso Ćubrilović. U kasnijem izvještaju Muhamed će navesti da nije reagovao jer se iza njega nalazio policajac. Nastavljajući rutu konvoj, od 6 automobila, se približio Miljacki – tamo se nalazio treći atentator, Nedeljko Čabrinović. On nije oklijevao te je bacio bombu, koja je pala ravno na treći automobil. Ipak, bomba se odbija od automobil i aktivira, prilikom čega je oko 20 ljudi ranjeno, ali Franjo nije eliminisan. Čabrinović tada uzima cijanid i skače u Miljacku. Međutim, pošto je bio ljetni period Miljacka je bila veoma plitka a ni cijanid nije djelovao, tako da je Čabrinović preživio. Prije nego što je, od strane policije, izvučen iz Miljacke narod ga je dobro prebio. Nakon ovih događaja konvoj se velikom brzinom uputio prema gradskoj vijećnici. U tom kretanju projurio je i pored Trifuna Grabeža, Cvjetka Popovića i Gavrila Principa, tako da oni nisu bili u stanju da išta učine. Nakon dolaska pred vijećnicu, situacija se nastojala smiriti držanjem govora od strane sarajevskog gradonačelnika Fehima Čurčića i Franje Ferdinanda. U govoru se Franjo Ferdinand zahvalio stanovnicima Sarajeva što su ga lijepo dočekali i što su sretni jer atentat nije uspio. Ove tvrdnje su veoma realne, obzirom da je atentator Čabrinović zadobio teške tjelesne povrede od strane stanovnika Sarajeva.
Nakon ceremonije Franji i Sofiji su predlagali da ostanu u vijećnici dok se situacija ne smiri i dok se ne dovedu dodatne austrijske snage koje bi osigurale ulice. Bračni par je odustao od takve ideje, jer su željeli posjetiti ranjenike u bolnici. Nakon ponovnog sjedanja u automobil u 10:45 se upućuju prema sarajevskoj bolnici. Vozaču je savjetovano da, zbog sigurnosnih razloga, promijeni rutu putovanja. Vjerovatno zbog nesporazuma, vozač Leopold Jolka skreće u ulicu Franje Josipa. Vraćanje na staru rutu pokazat će se kobnim. Gavrilo Princip, koji je uz sebe imao samo pištolj, napusti svoju lokaciju, jer je smatrao da je atentat propao. Uputio se prema Latinskoj ćupriji, gdje je namjeravao odsjesti u jednom kafiću dok se situacija ne smiri. Princip nije ni slutio da će se konvoj uskoro pojaviti na istoj ruti. General Oskar Potiorek, koji je bio jedan od glavnih organizatora posjete, uvidjevši da je automobil skrenuo sa nove rute, naredi vozaču da se počne kretati u rikverc. Obzirom da je proces kretanja unatrag u to vrijeme bio poprilično spor, konvoj se gotovo u potpunosti zaustavio. Po nesreću za konvoj u tom trenutku pored automobila, u kojem se nalazio Franjo sa svojom suprugom, se našao i atentator Gavrilo Princip. Tako je atentat dobio nevjerovatan prevrat. Od propale ideje, Gavrilo je došao u mogućnost da bez ikakve poteškoće likvidira austrijskoj prijestolonasljednika.
Gavrilo nije razmišljao ni trenutka, krenuo je prema automobilu i ispalio dva metka prema Franji i njegovoj supruzi. Prvi metak je pogodio Franju u vrat, dok drugim puca prema Potioreku, ali metak promašuje i pogađa Sofiju u trbuh. Gavrilo je odmah uhvaćen, a automobil se velikom brzinom uputio prema sarajevskoj bolnici. Na putu prema bolnici, od zadobijenih rana podlegli su i Franjo i Sofija.
Nakon atentata došlo je do niza antisrpskih nemira u Zagrebu i Sarajevu, na koje policija uopće nije reagirala. Štaviše otvoreno se pozivalo da se Srbi napadaju. U nemirima je uništeno oko 1 000 srpskih domova, hotela, trgovina, škola, banaka i drugih privrednih i kulturnih institucija u vlasništvu Srba.
Gavrilo Princip je dobio 20 godina zatvora, zbog činjenice da još uvijek nije imao napunjenih 20 godina, te po tadašnjem zakonu nije mogao dobiti smrtnu kaznu. Organizator atentata, Danilo Ilić te Veljko Čubrilović, Neđo Kerović i Mihajlo Jovanović osuđeni su na smrt vješanjem. Pogubljeni su 3. februara 1915. godine. Nakon suđena Gavrilo je zatvoren u Terezinu, u današnjoj Češkoj. Život u zatvoru mu je bio potpuno okrutan, tako da je 28. aprila 1918. godine umro od tuberkuloze. Zakopan je na tajnoj lokaciji, ali je 1920. godine zahvaljujući jednom češkom vojniku, koji je zapamtio lokaciju, njegov grob otkriven i njegovi posmrtni ostaci su vraćeni u Sarajevo.
Uslijedila je nova kriza, daleko ozbiljnija i veća, koja će svijet uvesti u novo stradanje, stradanje Prvog svjetskog rata.
