Do sredine 7. vijeka na teritoriju današnje BiH su se masovno doselila razna slavenska plemena Veze između Romana i Slovena postajale su vremenom sve tiješnje. Mnogobrojniji, Sloveni su najveći dio romanskog stanovništva postepeno asimilirali. Vlasi stočari izmiješali su se potpuno sa Slovenima. Do toga je došlo najviše zbog toga što su se oni bavili pretežno stočarstvom i što ih nije dijelila vjera. Kada su Turci vijekovima kasnije osvojili slovenske države nisu mogli da vide etničku razliku nego su brđansko stočarsko stanovništvo nazivali uopšte Vlasima. Taj je izraz kasnije dobio pogrdni značaj.
O životu najranijih slavenskih doseljenika u BiH se relativno malo zna, i geneza bosanske države se rekonstruirala uglavnom na temelju arheoloških nalaza i ne baš previše pouzdanih izvora iz susjednih država. Pretpostavlja se da su prvi oblici vlasti bili lokalne župe temeljene na krvnom srodstvu koji će se s vremenom organizirati u šire zajednice, odnosno države. U ranom srednjem vijeku se na teritoriju BiH spominje nekoliko njih: Travunija (Trebinje), Zahumlje (Hercegovina), Paganija (Neretljanska oblast), Rama, Usora i Soli (Tuzla), Donji Kraji (Ključ, Kotor), Pliva, Hlivno, Pset. Svakako da na prvom mjestu treba navesti Vrhbosnu (sa gradovima Kotorac i nepoznati Desnik), oblast oko izvora rijeke Bosne u Sarajevskom polju, koja će u istorijskim uslovima prerasti u banovinu oko koje će se okupljati navedene oblasti.
Od početka istog perioda se javlja bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, pod uvjetom da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud.
Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Sve do 14. vijeka u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenoj feudalnoj Bosni vladar se zvao banom (od avarske riječi što znači bajan – bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja (1377.) bosanski vladari će ovu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na ove prostore.
Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizantija i Mađarska. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku. Nakon što su priključili Hrvatsku, Mađari preko Dalmacije ulaze i u Bosnu koja će se titularno zvati Rama. Na skupu u Ostrogonu 1137 god. kralj Bela II (oženjen srpskom princezom Jelenom), po pristanku cijele zemlje, daje bosansko vojvodstvo svom sinu Ladislavu. Od tada će istorija Bosne biti neraskidivo vezana za istoriju Mađarske.
Prvi poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. stoljeća, pa se može zaključiti da je u vrijeme upravljanja Bosnom bio jako mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantijskog cara Komnena oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom i sudjelovao u navedenom ratu te opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu, ban Borić pretrpjeo je poraz od bizantijske vojske.
Nakon poraza bana Borića na vlast u Bosni dolazi ban Kulin (1180. – 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi možda i prije 1180. godine, ali zbog smrti bizantijskog cara Komnena te godine, ista se i uzima kao početak banovanja Kulinovog Bosnom. U tom periodu nastaje i vojno, te i ekonomsko slabljenje Bizantije. Takvo stanje koristi ban Kulin koji sve više i više priznaje vlast ugarskog kralja.
Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vazalskim odnosom vezana za Ugarsku, ali u feudalno doba to samo po sebi nije značilo gubitak državnosti, jer su vazali širom tadašnje Evrope djelovali kao de facto samostalni vladari. Ban Kulin svoju vlast proširuje na prostore župa Soli i Usore, tako da je Bosanska vlast bila uspostavljna na cijelom prostoru rijeke Bosne. Kako je napredovalo proširenje državne teritorije, tako je napredovala i privreda.
Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi “za Kulina bana i dobrijeh dana”. Krajem 12. stoljeća počinju optužbe da ban Kulin štiti jeretike (bogumile). Naravno, to nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti Crkvu bosansku i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće Rim. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu.
O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. ban postaje Mateja Ninoslav. U njegovo vrijeme Bosna je naročito ozloglašena na papskoj kuriji. Uz pomoć Mađara, podvrgnuta je u crkvenom pogledu kaločkoj nadbiskupiji, a u Bosnu dolazi dominikanski red. Sam Ninoslav izjavljuje da prelazi u katoličanstvo. Međutim, u Bosni postoji jak i vrlo uporan otpor, i Ninoslav se vraća Crkvi bosanskoj. Mađari 1238 šalju veliku vojsku, ali središnju Bosnu nisu mogli osvojiti. Isto se ponovilo i 1244. Ninoslav je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču. U istoriji je poznat po svojim poveljama, koje u 21. vijeku izazivaju žučne rasprave o tome ko su stanovnici Bosne u ono vrijeme.
Poslije smrti bana Ninoslava Mađari su ušli u Bosnu i pokorili je. Bosansko područje je podijeljeno u više banata i oblasti. U samoj užoj Bosni, Kulinovoj, ban je postao Prijezda I (1253-1287) , koga njegovi nasljednici smatraju rodonačelnikom dinastije Kotromanić, zatim njegov sin Prijezda II do 1290, pa drugi sin Stjepan I. (1290- 1313). Bio je oženjen Jelisavetom, kćerkom srpskog kralja Dragutina. Krajem 13. vijeka dolazi do dinastičkih borbi u Mađarskoj, tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Šubić, te svoju vlast proširio i u Bosni. Sin Pavla Šubića, Mladen II. Šubić starao se o budućem bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić (1314-1353). Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu “ban bosanski” i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.
Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina) do linije Gacko-Dubrovnik, koje je do tada bilo u sastavu srpske srednjovjekovne države. Ban Stjepan II. Kotromanić 1326 širi vlast bosanskih banova na starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč). Taj se teritorij kasnije naziva Završje ili Zapadne strane. Pripaja Bosni i starohrvatske župa: Pliva, Luka, Uskoplje i Pset koje su se prostirali od Vrbanje i Vrbasa na istoku do Sane na zapadu, poznate pod jednim imenom Donji krajeve. Na istoku, Stjepan II prisajedinjuje Usoru i Soli. Na kraju, Bosna izlazi i na Jadran, i to od Dubrovnika do Splita. Tako je Stjepan II Kotromanić stvorio Bosnu u granicama koje će uglavnom ostati do današnjih dana
Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Tatim sklapa trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : “…obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom…”.
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunjske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu.
Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je vraćanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina), koje je Stjepan II Kotromanić priključio Bosni. Car Dušan je uspeo da zauzme gotovo celu Bosnu i mnogi vlastelini su počeli pridruživati mu se, ali se zbog ponovnog izbijanja sukoba sa Vizantijom morao povući, čime je Stjepan uspeo povratiti teritorije.
Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar – Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike
Bosansko kraljevstvo
Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak utjecaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom. Počinje da zahtijeva razne bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.
U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je “Novi”, što se danas zove “Herceg Novi”. To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju “nagovoriti” kralja Tvrtka da odustane od dalje izgradnje tog grada.
Kralj Tvrtko svoje uspjehe duguje, između ostalog, i sklonosti novim idejama, pa njegova vojska prva na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje. Prvi put ga je iskoristila 13. avgusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na Kotor, koji je tada bio pod bosanskom vlašću. Branitelji su tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad.
Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država u zapadnom dijelu Balkana.
U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu. Bitka na Kosovu je ostala vojnički neodlučena, a kralj Tvrtko se u pismima drugim evropskim vladarima hvalio da je upravo zahvaljujući bosanskom kontingentu kršćanski svijet ostvario veliku pobjedu.
Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine pa do pada pod osmansku vlast, nastupa poprilično nestabilna politička klima, prouzrokovana sa nekoliko činjenica.
- Novi bosanski kralj 1394. godine postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša., nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, koji istovremeno vodi i međudinastički rat sa Ladislavom Napuljskim.
- Ugarska, sa kraljem Sigismundom, želi silom južne susjede pretvoriti u svoje podanike i pretvoriti u bedem protiv Turaka. Sigismund je Đakovačkim ugovorom 1993. prisilio Dabišu da obnovi dužne obaveze prema mađarskoj kruni, koje je Tvrtko bio prekinuo.
- Bosansko plemstvo je ojačalo u odnosu na kraljevsku vlast i ono postaje stvarni gospodar pojedinih oblasti. Hrvoje Vukčić Hrvatinić drži Zapadnu Bosnu i dijelove Hrvatske, pa je imao i dva glavna grada, Jajce i Split. Sandalj Hranić je imao Hum. Radivojevići su držali predjele između Cetine i Neretve. Oblast Radenovića (Pavlovića) je hvatala od Vrhbosne do Drine. Prava kraljevska oblast, u središnjoj Bosni oko Visokog bila je stvarno manja od njihove pojedinačno.
- Plemstvo ne prihvata Đakovački ugovor. Ivaniš Horvat i ban Vuk Hrvatinić pokušavaju da se s vojskom odupru Mađarima, ali su bili potučeni. Bosna je izgubila dijelove Hrvatske, Dalmacije i sjevernu Bosnu. Dabiša je umro 1395. i naslijedila ga je njegova udovica Jelena Gruba, kao prva žena prava vladarka u našim krajevima.
U periodu od 1393-1415 Ugari su devet puta sa vojskom ulazili u Bosnu. Sa vojskom od 60.000 vojnika, 1408. godine, opustošili su Bosnu. Sigismund je mnoge velikaše zarobio, a mnoge pobio, ne štedeći ni mlado ni staro, ni muško ni žensko. Isto tako, identifikovanje hrišćanstva sa katolicizmom, kome su Mađari bili nosioci, nikad u Bosni nije prihvaćeno sa srcem i dušom. Sve je to dovelo do toga da je u bici kod Makljenovca (Doboj) 1415, između Mađara i Turaka, bezmalo cjelokupna bosanska vojska, izuzev jednog plemića, bila na turskoj strani.
Od tog trenutka, tradicionalna politika apsolutnog naslanjanja na Mađarsku nije više jedina i bezuslovna. Sistem mađarskog pritiska bio je isuviše poznat i dodijao. Od Turaka se nadalo novom i boljem, a ovi su to obećavali, naročito seljaku.
Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju,koji je bio veoma prougarski orijentiran. Već 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine.
1414. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element – Osmansko carstvo. Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni.
Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu “Herceg” i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao “Hercegovina”.
Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć. U nastojanju da osigura podršku rimskog pape Stjepan Tomaš je 1445. godine prešao sa krstjanstva na katoličanstvo. Ta je odluka, kao i mnogo puta, izazvala raskol unutar bosanskog plemstva, odnosno izgovor da se suprotstave centralnoj vlasti, pri čemu su neki od lokalnih plemića počeli surađivati s Osmanlijama. Godine 1459. Bosna je došla u još gori položaj kada je osmanski sultan Mehmed II. Osvajač osvajanjem Smedereva likvidirao posljednje ostatke srednjovjekovne srpske države. Zbog toga je Stjepan Tomaš iste godine pristao progoniti heretike na teritoriju svoje države, ne bi li osigurao podršku pape i drugih evropskih monarha.
