Prve žrtve Agresije na Bosnu i Hercegovinu bili su Džemo Jusić iz Podčauša i Nedžad Hodžić iz Hranče, općina Bratunac. Oni su ubijeni u zasjedi u selu Kravica, na putu Konjević-Polje – Bratunac, 3. septembra 1991. godine.
“Na magistralnom putu Zvornik – Bratunac 3. septembra 1991. godine, iz zasjede oko 21 sat, u zaseoku Kajići sela Kravica, otvorena je vatra na putničko vozilo u kojem su se nalazila četiri mladića bošnjačke nacionalnosti. Tada su brutalno ubijeni Džemo Jusić iz Podčauša i Nedžad Hodžić Fora iz sela Hranča, te teže ranjeni Mevludin Sinanović Mevko iz Glogove i Zaim Salković iz Tokoljaka. Zločin su izvršili Radenko Milanović zvani Mali Rašo iz Kravice i Marko Marković zvani Kobra iz Crnče , općina Ljubovija (Srbija). Saučesnici u ovom zločinu bili su još radnici MUP-a: Dragan Ilić, Pero Milić i Vidoje Radović.
Međutim, ovi vinovnici nikada nisu bili izručeni organima MUP-a jer su neposredno potom otišli na ratište u Vukovar. Ovo nekažnjeno ubistvo bilo je najava svog zla koje nam se sprema. Bio sam apsolutno siguran da će krvi biti do koljena. Iza dvostrukog ubistva kod Kravice stoji SDS Bosne i Hercegovine. Treba spomenuti i to da se u Kravici vihorila srbijanska zastava, od samog formiranja SDS Bratunca 1990. godine. Zločinci nisu odgovarali, mada je podignuta optužnica u Bijeljini još 2006. godine”, govori Naser Orić u knjizi Naser od Gazimestana do Haga i nazad autora Avde Huseinovića.
Šefko Hodžić je 10. septembra 1991. godine u Oslobođenju zapisao: “Nedžad Hodžić i Džemo Jusić, izuzetno skromni i pošteni ljudi, izgubili su mlade živote kao prve žrtve, ne samo u bratunačkom kraju nego i Bosni i Hercegovini. (…) U Bratuncu vlada opšte uvjerenje da je klopka bila pripremljena Mevludinu Sinanoviću, zvanom Mevko, iz susjedne Glogove, koji se više puta zamjerio Srbima. Mevko, koji se nikad i ničega ne plaši i ima svoje osjećanje pravde, krenuo je sa prijateljima – Zaimom Salkovićem, Džemom Jusićem i Nedžadom Hodžićem u Drinjaču da naspe goriva. Kroz Kravicu su prošli u prvi sumrak, a vraćali se oko devet sati uveče. Ko god je čuo brektanje ‘lade’ s probušenim auspuhom, znao je da je to Mevko. Malo ko bi se iz susjedne Glogove, sa muslimanskim življem, usudio da u to doba prođe kroz srpsku Kravicu, sa kojom su već danima bili na ratnoj nozi, i pored toga što je baš tog dana došlo do pomirenja između kriznih štabova zavađenih sela. Naravno, Mevko je smio, i smjelo se pod njegovom zaštitom.
– Kada smo ušli u centar Kravice, gdje je bilo četrdesetak ljudi, pred nas su izašli milicioneri Pero Milić, Vidoje Radović i Dragan Ilić i dali nam znak da stanemo, priča Zaim Salković. Mevko je u početku zakočio, a onda je rekao: ‘Ovo je klopka. Moramo se izvući’. Dodao je gas i legao po volanu.
Dalje nastavlja Mevko:
– Nisam vozio ni 500 metara, a sa svih strana su nas zasuli paljbom. Međutim, ni jedan metak nas nije pogodio. Ali, ubrzo nas je dočekala nova paljba, meci su počeli da šaraju po kolima i ja sam čuo kako je Nedžad bolno viknuo: ‘Pogođen sam.’ Kola su se zanijela i stala. Sa puškom sam istrčao vani i krenuo desno, prema potoku.
– Iz kola sam i ja istrčao, a vidio sam da je istrčao i Džemo – nastavlja rekonstrukciju dramatičnog događaja Salković.
– Iza mene je sjedio Nedžad i vido sam da, ranjen, ne uspijeva da otvori vrata. Otvorio sam ih ja, ali je Nedžad samo ispao iz kola.
I Salković je, kaže, krenuo za Mevkom i Džemom desno prema potoku, ali ih nije vidio, nego je samo čuo kršenje ograde.
PRIZNANJE ZLOČINCA
– Sakrio sam se u blizini, u žitu, i shvatio da mi spasa nema – priča on.
– Iza leđa su bile visoke stijene, a ispred njihove straže. Dobar dio prostora je bio osvijetljen, jer su svjetla na našim kolima bila upaljena. U stravičnoj tišini čujem neko stenjanje i prema svjetlu vidim kako teško ranjeni Nedžad puže prema potoku. Nekako se dovuče do potoka i poče halapljivo piti, a onda se ispruži i smiri. Tu je, kaže, čekao neko vrijeme. Onda su se pojavila neka kola iz kojih su ljudi, šapćući, nešto utovarali ili istovarali, pa nestali.
– Poslije sat vremena pojavila su se patrolna kola iste one milicije koja nas je zaustavila u Kravici – nastavlja priču Salković. – Munjevito sam istrčao iz žita i prosto uletio u njihova kola. Pitali su me za Mevka i da li je naoružan. Ja sam im rekao, da bih ih zaplašio, da Mevko ima automat i dva okvira municije i da je uspio pobjeći u šumu. Oni su odmah polijegali, hvatajući zaklon. Ali kad su vidjeli da niko ne puca, digli su se. U jednom trenutku čuo sam kako neko iz mraka viče: ‘Ne puštajte nikog živa.’
– Džemo je pronađen mrtav petnaestak metara od Nedžada, ali ja nisam čuo ništa što bi upućivalo na mučenje nekoga, a niti njegovo ubijanje – kaže Salković.
A šta je bilo sa Mevkom?
– Uspio sam da im zavaram trag – kaže on mirno. Kad sam pregazio potok, bacio sam 150 metaka da mi ne zveče po džepu. Ostavio sam samo dva okvira, i sa puškom u ruci, napravio varku. Vratio sam se u potok i neko vrijeme gazio niz vodu, a onda se izuo i neopaženo prešao cestu. Krenuo sam tamo prema njihovim stražama, vješto ih izbjegavajući. Oni su me tražili u pravcu kud sam im pobjegao, a ja sam im već bio iza leđa. Čuo sam kako pričaju, a neko je razgovijetno rekao: ‘Dragane, ne dajte mu da pobjegne.’ Ali, evo me živog. Osjećam se kao da sam poginuo, pa ponovo oživio.”
Mevko je preživio zasjedu, preživio Agresiju i sve nedaće. Smrt ga je zatekla 2018 godine u Ilijašu gdje je bio nastanjen poslije rata.
Ovaj događaj opisao je i sam ubica Radenko Milanović zvani Mali Rašo. On je Bori Miljanoviću, autoru knjige Krvavi Božić sela Kravica, ispričao kako je 3. septembra 1991. godine, malo pred Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ubio dva civila: Nedžada Hodžića i Džemu Jusića.
“Moglo bi se reći da je tog 3. septembra počeo rat na kravičkom i bratunačkom području”, priča Mali Rašo. Ukratko, Mali Rašo je s istomišljenicima organizirao “zasjedu tamo gdje je najzgodnije”. Čekali su ‘kabadahije” da se vrate iz Konjević Polja. A kad su se “kabadahije” vraćale… “Zapucali smo na nailazeće vozilo kad su stigli do mesta Stena u Kajićima. Odmah zatim našim putničkim automobilom smo napustili mesto obračuna i ne znajući rezultate prvog vatrenog sukoba s muslimanima”, opisuje Mali Raša.
Oni su tog 3. septembra 1991. godine, sjeća se Raša, “prošli su kroz Kravicu… uz divljanje i provokacije, prešli su svaku meru”. “Rešili smo da prekinemo svako dalje ponižavanje i strašenje naroda”, opisat će ubica.
Nakon ubistva, Mali Raša i ostale ubice (osumnjičeni su Rade Milanović i Marko Marković Kobra) odlučili su da se “na izvesno vreme sklone”. “Otišli su kao dobrovoljci na hrvatsko ratište 10. septembra da pomognu Srbima koji su se digli na oružje… Ostali su sa Srbima u Hrvatskoj do 28. marta 1992. godine, neposredno do pred početak rata u Bosni i Hercegovini. Stigli su kao iskusni ratnici i uključili se u osnivanje Kriznog štaba i formiranje prvih srpskih jedinica”, zapisao je Miljanović.
Mali Rašo bio je član Kriznog štaba Kravice. Ovaj štab rukovodit će napadima na bošnjačka sela, odnosno progonom i ubijanjem Bošnjaka. Mali Raša je 1992. godine “u naletu izuzetno brojnih muslimana” ranjen u glavu (prostrelna rana) u Kamenici kod Sandića. Liječio se u Beogradu, dugo bio na oporavku. Nakon oporavka, bio je u julu 1995. godine u zemljoradničkoj zadruzi sela Kravica gdje je ubijeno između hiljadu i hiljadu i pet stotina Bošnjaka. Mali Rašo trenutno živi u Srbiji, s vremena na vrijeme dođe do Bratunca, ali se ondje ne zadržava dugo.
Okružni sud u Bijeljini još 2006. godine potvrdio je optužnicu protiv Radenka Milanovića, stalno nastanjenog u Beogradu, i Milomira Cvjetinovića zvanog Tesla i Ćoso iz Bratunca za dva ubistva izvršena 1991. godine u noćnoj zasjedi u selu Kravice. Obojica su optuženi da su 3. septembra 1991. godine, zajedno s Markom Markovićem zvanim Kobra, koji je u međuvremenu stradao u saobraćajnoj nesreći, planirali ubistvo Mevludina Sinanovića, i tom prilikom ubili Nedžada Hodžića i Đemu Jusića, te ranili Sinanovića i Zaima Salkovića. Ipak, sve je ostalo samo na optužnici.
SDS NAREDIO UBISTVO
Tokom svjedočenja u Hagu Džemal Bećirović, jedan od osnivača SDA u Bratuncu, ispričao je pozadinu ovih događaja. Naime, on tvrdi da je ubistvo dvojice Bošnjaka u Kravici izvršeno po nalogu SDS-a za općinu Bratunac, kako bi se zaoštrile tenzije između Bošnjaka i Srba u ovom kraju.
“Nakon tog ubistva, bošnjački narod se uplašio, došlo je do pojačanja tenzija u opštini Bratunac. Sutradan je bio privremeno i put zatvoren; morali su da dođu iz Sarajeva ljudi iz vrha, iz Predsjedništva, iz MUP-a Bosne i Hercegovine, da pokušaju da smire tenzije jer je postojala opasnost da dođe u to vrijeme do rata na prostorima Bosne i Hercegovine. Tu je došao iz Predsjedništva Ganić (Ejup, op.a.) i Nikola Koljević. Došli su s helikopterima u Bratunac da smire situaciju i u opštini je dogovoreno da zajednički te dvije delegacije odu u Kravicu i da pokušaju da se utvrdi kako je došlo do tog ubistva. I na kraju otišao je sâm Koljević u Kravicu, ne dozvolivši da se izvrši istraga i da se pronađu odmah ubice. Dakle zabranili su da legalni organi MUP-a BiH-a iz Bratunca utvrde ko je počinio to ubistvo i ko je organizovao. Nakon toga došlo je do smjene, to jest iznuđena je ostavka načelnika MUP-a i komandira milicije. Načelnik je u to vrijeme bio Nezir Muratović, a komandir je bio Mandić Nikola. Nakon toga i to je jedna od posljedica, da je inscenirano iseljavanje Srba u Ljuboviju, navodno da poslije tog ubistva, koje su oni počinili, da je prijetila nekakva opasnost Srbima u Bratuncu”, kazao je tokom svjedočenja Bećirović.
Prema njegovim riječima, tada je dogovoreno s vrhom MUP-a BiH-a da se pojača rezervni sastav MUP-a od strane i Bošnjaka i Srba, kako bi se tenzije smirile. Međutim, svako selo je – i bošnjačko i srpsko – u to vrijeme držalo noćne straže jer je postojao strah od dolaska paravojnih formacija iz Srbije. Na pitanje da li se tokom tog perioda dijelilo oružje Srbima, Bećirović je kazao: “Saznao sam da se poslije tih događaja počelo dijeliti oružje i da se počelo ubacivati masovno oružje iz Srbije. Takva jedna akcija osujećena je u rejonu Voljavice, u selu Pobrđe. Pokušano je da se iz Ljubovije oružje doturi čamcima. U tome su spriječeni privremeno, ali je dotur oružja nakon toga nastavljen jer je jedan Srbin, koji je učestvovao u doturu tog naoružanja, uhapšen, predat MUP-u opštine Bratunac, ali je sutradan on pušten, što znači da je i MUP, da su pojedini radnici MUP-a učestvovali u tom naoružavanju iz Srbije Srba u opštini Bratunac.”
Miroslav Deronjić, haški osuđenik i svjedok pokajnik, koji je u to vrijeme bio čelnik SDS-a u Bratuncu, ispričao je da je posljednja veća količina oružja, do rata, stigla u Bratunac u vrijeme afere iz septembra 1991. godine.
“Taj dan i nakon tog ubistva, otišao sam u Kravicu i čuo da je velika količina oružja stigla preko Drine i da treba da se doveze u Kravicu. Goran Zekić je to organizovao sa ovim čovjekom iz Bajine Bašte, koji je bio predsjednik Izvršnog odbora, a u to je bila uključena i Teritorijalna odbrana iz Ljubovije. Dakle, sve je to bilo prebačeno uz znanje policije iz Srbije. Prebačeno je preko Drine za Kravicu. Želim i to da napomenem da je postojala jedna potpuna prećutna saglasnost policije u Srbiji za te poslove prebacivanja oružja. Znali su za to, ali su se pravili kao da to uopšte ne vide. A mi to od njih praktično nismo krili. Bojali smo se samo policije u Bosni u kojoj je radilo mnogo Muslimana”, rekao je Deronjić.
U Bratuncu je, dakle, rat počeo već u septembru 1991. godine, samo to mnogima nije bilo jasno sve dok nije počela otvorena agresija u aprilu i maju 1992.
